Piše: Darko Bekić
Danas se užarilo pitanje odnosa Republike Hrvatske prema okrutnom, osvetničkom ratu Izraela u Palestini. Za hrvatsku diplomaciju to je krajnje osjetljiva tema i odluka, jer će se Hrvatska – kako god odlučila – naći na udaru jednog od dva duboko podijeljena i suprotstavljena stajališta međunarodne zajednice.
Dok krščanska načela i javno mnijenje, a pogotovo sve politiziranija islamistička imigracija navode zapadno-europske vlade da se opredijele za zaustavljanje okrutnog rata i očuvanje prava palestinskog naroda na državu, američka administracija predsjednika Trumpa odlučno stoji na izraelskoj strani. Zbog toga, treba očekivati da bi opredjeljenje Republike Hrvatske za prekid rata i očuvanje navedenog prava Palestinaca, Washington i, pogotovo, Tel Aviv, dočekali vrlo negativno, najviše zbog “povijesne odgovornosti Hrvata”, točnije NDH, za holokaust nad Židovima, tijekom Drugog sv.rata. S druge strane, velik dio zapadnoeuropskih i, osobito, vlada i javnosti arapskih zemalja Bliskog istoka i Srednje Azije glasno bi pozdravili pro-palestinsko opredjeljenje Zagreba, što je, pak, značajno zbog sve važnijih gospodarskih interesa RH u tim regijama svijeta.
Ali, prilikom odlučivanja, Republika Hrvatska, osim geo-političkih i gospodarskih čimbenika, mora nači odgovor i na međunarodno-pravni problem aktualnog rata, tj. na bjelodanu činjenicu da agresija Izraela nije samo osveta za teroristički napad Hamasa iz listopada 2023., već je usmjerena na iskorjenjivanje palestinskog stanovništva iz pojasa Gaze, tj.definitivno ukidanje koncepta “dvije države” na čitavom području zahvačenom ratom.
Ustvari, i to načelo stoji na vrlo “klimavim nogama”, jer se temelji na na jednom neobvezujuĉem, kompromisnom prijedlogu Opće skupštine UN iz studenog 1947. koji je, nažalost, samo ubrzao izbijanje prvog Izraelsko-Arapskog rata, fatalnog za arapsku stranu. S međunarodno-pravnog stajališta, na načelo “dvije države” (koje Izrael najodlučnije odbacuje !), poziva još samo jedna rezolucija VIjeća sigurnosti UN iz 2002. , u kojoj se samo izražava podrška “očuvanju toga načela” !
Sa stajališta političke i diplomatske povijesti, zanimljivo je podsjetiti da je, u u Prvom izraelsko-arapskom ratu, 1948.godine, na strani Arapa sudjelovalo i oko 150 Hrvata, točnije rečeno, ustaških izbjeglica, dok su još brojniji bili izbjegli Bošnjaci, pripadnici SS-Handžar divizije. I jedne i druge su iz izbjegličkih Iogora Fermo i Lipari, u Italiji, izvukli agenti Arapske lige i – uz dobru naknadu – angažirali u ratu protiv Izraela. Velika većina od njih nekoliko stotina, bili su mlađi od 30 godina, dok su 20-ak iskusnijih ustaških časnika bili angažirani i kao instruktori za sirijske, palestinske i druge arapske borce.
Nakon vojnog poraza Arapske oslobodilačke armije i Sirijske vojske, većina ustaških izbjeglica ostala je živjeti u Libanonu i Siriji, gdje su bili dobro primljeni i čak osnovali svoje udruženje koje je djelovalo nekoliko desetljeća…