Piše: Tihomir Šarac
Devet godina radio sam u Ministarstvu branitelja u Vladi Hercegovačko-neretvanske županije u BiH. Za to vrijeme izbliza sam upoznao braniteljsku problematiku, način ostvarivanja prava i sustav koji je trebao štititi ljude koji su u najtežim vremenima branili svoj narod i svoj dom.
Zato o ovoj temi govorim iz iskustva, poznavanja sustava i dubokog uvjerenja da je upravo na ovom području napravljena golema nepravda o kojoj se godinama šuti.
U jednom trenutku, prema podacima kojih se sjećam iz tog razdoblja, čak 934 osobe iz općine Čitluk, mog rodnog mjesta, bile su na skrbi, dok je broj stvarnih branitelja sigurno bio manji od 500.
Kako je to moguće?
Kako je netko mogao ostvarivati prava na temelju sudjelovanja u ratu ako rata nije vidio? Kako je bilo moguće da se toliki broj ljudi umirovljuje po zapovjednoj odgovornosti? Tko je donosio takve odluke i je li itko ikada ozbiljno preispitao njihove posljedice?
Ovo govorim prvenstveno radi onih branitelja koji su teško stradali, oboljeli i kojima je pomoć prijeko potrebna. Upravo zbog njih sustav je morao biti pravedan i pravedno vredovati njihovu žrtvu.
Ovdje se nameće i jedno drugo pitanje.
Kakva je to politika koja čovjeka u najboljim godinama, s tek četrdeset godina života, umjesto da mu pronađe posao i omogući da svojim radom osigura egzistenciju, prerano šalje u mirovinu i prepušta praznini svakodnevice, kladionicama, raznim porocima i besmislu života, oduzimajući mu osjećaj vrijednosti? To je ozbiljan društveni problem za koji netko mora preuzeti odgovornost.
A onda dolazimo do još bolnije strane ove priče.
Na jednoj strani imamo ljude koji su ostvarili lažne mirovine, naknade i različite privilegije, a na drugoj branitelje koji su cijeli rat proveli u rovovima, gledali smrti u oči, gubili prijatelje, zdravlje i najbolje godine života, a danas jedva preživljavaju.
Ljudi koji su spremno riskirali vlastiti život za slobodu svoga naroda sada su na rubu siromaštva, bez stvarne pomoći, bez sigurnosti a nažalost često i bez ikoga tko bi ih barem saslušao.
Branitelj koji je u tenisicama bio spreman dati život za svoj narod danas mora strahovati kako će preživjeti mjesec.
Kako je moguće da je netko nakon rata dobio sve iako rova nije vidio, dok je drugi, koji je podnio najveći teret ostavljen preživljavati.
Upravo je taj paradoks jedan od najbolnijih pokazatelja duboke nepravde i podjela unutar hrvatskog naroda u BiH.
Podjela na one koji su imali veze ili su bili spremni podmititi nadležne te one koji su zaboravljeni, prepušteni sami sebi i prisiljeni snalaziti se kako znaju i umiju.
Posebno boli kada se čelnici pojedinih braniteljskih udruga fotografiraju s predstavnicima vlasti, ne vodeći računa o onima koje predstavljaju. Braniteljske udruge ne postoje zbog svojih čelnika, nego zbog potrebitih, zbog branitelja!
Čelnicima je dužnost boriti se za svakog branitelja, a ne šutjeti na nepravdu.
Jedni su ostvarivali prava bez stvarnog temelja, dok su ljudi koji su doista zaslužili pomoć ostajali bez nje.
Zlouporabe moraju biti istražene, a odgovorni moraju odgovarati.
Ako želimo budućnost našem narodu, ova se nepravda mora ispraviti. Javni novac nije privatno vlasništvo.
Siti smo govora o domoljublju, zajedništvu, braniteljima i žrtvi. Na obljetnicama se polažu vijenci, drže govori i izgovaraju velike riječi. Što vrijede svi ti govori ako čovjek koji je branio svoj dom danas nema za preživjeti?
Domoljublje se ne dokazuje govorima o braniteljima, nego poštenim odnosom prema njima.
Moramo vratiti osjećaj za pravdu, moralnu odgovornost i brigu za običnog čovjeka. A danas neki od njih žive poniženi, zaboravljeni i razočarani, pitajući se jesu li godine koje su dali za svoj narod bile uzaludne. Najveća je tragedija ako smo kao društvo prihvatili da je to normalno!
Narod koji nepravdu prihvati kao normalnu pojavu mora se zapitati na kojim vrijednostima gradi svoju budućnost.
Tihomir Šarac