Lijevo-liberalna komunistička privilegirana buržoazija

Piše: Josip Milić

Kad su se pojavili na političkoj sceni, predstavljali su se kao nada, alternativa, kao “glas naroda” protiv korumpirane elite. Danas, nakon jednoga mandata na vlasti u Zagrebu i sve većeg upliva na državnoj razini, jasno se ocrtava prava priroda platforme Možemo!, sofisticirana ljevica, ideološki oblikovana u sjeni marksističke doktrine, a praktično utjelovljenje nove, urbane, i privilegirane, buržoazije.

Lijevo, ali s privilegijama

Za razliku od klasične radikalne ljevice koja je svojevremeno dolazila s periferije društva, Možemo! dolazi iz samog središta, s fakultetskih katedri, kulturnih ustanova, nevladinih organizacija s debelim financijskim zaleđem. Riječ je o ljudima čiji je životni stil u potpunoj suprotnosti s narativom koji promoviraju: borba za radnike, manjine, marginalizirane. U stvarnosti, bicikli su zamijenjeni električnim autima, kvadrati u Donjem gradu i Medveščaku uzimaju se pod subvencioniranim kreditima, a “aktivizam” postaje profesija.

Salonski revolucionari

Možemo! je stvorio novu klasu, komunističku buržoaziju, salonske revolucionare koji od marksizma uzimaju samo ono što mogu prodati publici željnoj “pravde”, dok istovremeno u praksi žive na grbači poreznih obveznika. Kad ih kritiziraju zbog stvaranja “partijskog kadra” u gradskoj upravi, brane se ideološkim frazama o “transformaciji sustava”. A kada zapošljavaju prijatelje i partnere, onda je to “progresivna kadrovska politika”.

U službi režima kojeg su navodno rušili

Ipak, ono što najviše bode u oči jest servilnost prema državnom aparatu. Umjesto da, kao što su obećali, “demontiraju sustav klijentelizma i nepravde”, Možemo! se besprijekorno uklopio u postojeći režim. Suradnja sa SDP-om nije savez radi vrijednosti, nego radi pozicija. Kritike prema HDZ-u su svedene na simbolične ispade, dok istovremeno njihovi projekti tiho dobivaju državne potpore i zeleno svjetlo.

Ideološki radikalizam – socijalni eksperiment

U području kulture i obrazovanja, Možemo! nameće ideološki obrazac koji, kako stvari stoje, birače glavnoga grada ni najmanje ne zanima. Rodna ideologija, preodgoj društva, gušenje tradicionalnih vrijednosti – sve je to dio šireg projekta u kojem država postaje laboratorij, a građani, pokusni kunići. Umjesto da rješavaju komunalne i infrastrukturne probleme, gradski uredi se bave “redefiniranjem identiteta”.

Dobro zapakirana reciklaža

Možemo! nije politička alternativa, nego sofisticirani dodatak sustavu kojem se navodno protive. Njihova uloga u režimu je jasna: pružiti estetsku masku progresivne Europe, dok se iza kulisa reproducira ista struktura moći, samo s novim akterima. Možda drukčijeg stila, ali iste naravi. A narod? On ponovno služi samo kao sredstvo – nikada kao cilj.