Piše: dr. Tomislav Jonjić
ZAŠTO JE VAŽNA REVIZIJA OSUDE JUGOKOMUNISTIČKOG SUDA?
Ispričavajući se onima koji su možda pročitali priloženi moj opširan članak o reviziji osude vlč. Josipa Astaloša koji je pred jugoslavenskim komunističkim nazovi-sudom 1. srpnja 1945. osuđen i potom okrutno smaknut. Tekst je objavljen u prošlotjednom „Hrvatskom tjedniku“, pa pozivam da ga pročitaju oni koji to dosad nisu učinili. Mislim da za to postoje višestruki razlozi.
Prvo, cijeli slučaj dopunjuje naše predodžbe o odnosu današnje Republike Hrvatske o naslijeđu jugoslavenskoga komunističkog poretka. Drugo, povezano s time, on govori i o slabostima i vrlinama našeg pravosuđa; i treće, on pokazuje da je doista bezgranična spremnost tzv. antifašista (zapravo čeljadi koja brani svoje sinekure i nemoralno stečene pa naslijeđene pozicije) na besramno manipuliranje činjenicama.
Ne radi se samo o tome da kojekakvi „doktori znanosti“ blebeću kako je pok. Astaloš osuđen zbog vjerskih prijelaza („prekrštavanja“) pravoslavnih u doba Nezavisne Države Hrvatske, što je najobičnija laž (jer za to nije bio ni optužen niti je suđen); ili zbog „rušenja pravoslavne /srpsko-pravoslavne/ crkve u Dalju“, što je još gora izmišljotina, nego se radi o tome da se usprkos njezinu sudskom poništenju, sramotna presuda 1945. pokušava zaobilaznim putem održati na snazi.
Pokušava se, naime, tvrditi da poništenjem osuđujuće presude nije u materijalnopravnom smislu dokazana Astaloševa nedužnost (što, dakle, znači da ne mora tužitelj dokazivati njegovu krivicu, nego bi on, gore nego na moskovskim procesima, trebao dokazivati svoju nevinost!); pa se to pokušava potkrijepiti tobožnjim „dokazima“ i „indicijama“ iz poništene presude. Ne čine to samo laici, nego i kojekakvi priučeni profesori i njima slični učeni „ćate“, kojima ništa ne znači presumpcija nevinosti, niti im što znači činjenica da je te „dokaze“ i te „indicije“ u ozračju posvemašnjeg terora u ljeto 1945. proizvelo samo jugokomunističko tužiteljstvo.
Nije te „dokaze“ i te „indicije“ Astaloš mogao preispitivati, niti je mogao nuditi protudokaze. I nadbiskupu Stepincu su odbijeni dokazni prijedlozi, kamoli ne bi jednome provincijskom župniku čije suđenje svjetska javnost nije pratila! Ne pada tim priučenim „antifašistima“ na pamet ni to da bi – recimo – molba za obnovu postupka, koju su već u ljeto 1945. podnijeli mještani Punitovaca, Josipovca, Jurjevca, Vuke i Širokog Polja, prilažući izjave i svjedočanstva u prilog osuđenom župniku Astalošu, mogla govoriti drugačije (i govori posve suprotno onomu što tvrde optužnica i presuda!).
Ništa to njima ne znači, jer su za njih komad žice i „kuršum u zatiljak“ jedini dokaz i jedini način na koji se treba obračunati s klasnim neprijateljem i protivnikom Jugoslavije. To je konstanta od Bakarića, Blaževića i Ranogajca, preko Gorana Babića do Nenada Stazića i njegovih drugova. A to je i prava podloga i pravi smisao zahtjeva za brisanje Astaloševa imena jednoj maloj daljskoj ulici: treba pokazati da 1945. nije prošla i da nikad ne će proći! No, prošla je i nikad se ne će vratiti!