Piše: Žarko Lasić
Hrvatska medijska scena već danima ne prestaje brujati o Josipu Dabri, a situacija polako poprima obrise pravog trilera. Sve je počelo kada su ga lijevi mediji krenuli žestoko napadati, nazivajući ga ustašom i radikalom. Međutim, Dabro se pokazao kao tvrd orah. Umjesto da se povuče, on je uzvratio udarac s toliko inata i čvrstine da je ostavio dojam pobjednika u svakoj rundi tog medijskog boksanja. No, kako ti napadi nisu urodili plodom, preko noći se pojavila potpuno nova teorija. Isti ti mediji sada plasiraju priču kako je Dabro zapravo Srbin, tvrdeći da su ga tako zvali još u školskim klupama. Postalo je posve nevažno koja mu se etiketa lijepi dokle god se o njemu piše, dok narod sve to prati s mješavinom čuđenja i nezainteresiranosti.
Mene u cijeloj toj zbrci najviše zanima ono njegovo obećanje o izdavanju albuma domoljubnih pjesama, jer bi to bio uistinu jedinstven trenutak u našoj politici koji vrijedi dočekati. Dok je nekima trn u oku, drugima je postao simpatičan baš zbog te svoje izravnosti. Može ga se voljeti ili ne voljeti, ali mu se mora priznati jedna stvar: on je “kralj” koji ima petlju stati iza svojih postupaka, pa čak i onda kada su oni možda pogrešni. U svijetu gdje se svi skrivaju iza diplomatskih odgovora, takva vrsta dosljednosti i prkosa rijetko se viđa.