Već smo spomenuli kako je Tuđman u svom dnevniku priznavao da se uzalud nadao kako će kod Josipa Broza Tita barem jednom i barem na trenutak progovoriti hrvatski nacionalni osjećaj („Nisam vjerovao, ali sam se ipak u podsvijesti želio nadati da bi na kraju ipak mogla progovoriti neka trunka hrvatske političke svijesti…“, usp. šesti dio ovih marginalija, objavljen 24. prosinca 2025.).
A prije nego što prijeđemo na neke druge ocjene Josipa Broza – kao i na njegove opaske o Anti Paveliću – valja opet podsjetiti na onu njegovu napomenu, da je svoj dnevnik pisao u stalnom strahu od jugoslavenske tajne policije odnosno „s pola otvorenosti, dobrim dijelom ezopovski“. I drugo što valja imati na umu jest to, da mi zapravo pred sobom nemamo cijeli, uredno prepisani Tuđmanov dnevnik, ma koliko nas nakladnik na koricama svake od tri knjige „Osobnog dnevnika“ uvjeravao da donosi „integralni tekst, bez ikakvih kraćenja, mijenjanja, baš kao što je u izvornom rukopisu“. Nažalost, nije tako i već onih desetak-petnaest faksimila koji su iskorišteni kao ilustracije tih triju knjiga pokazuju da nije tako.
Ne radi se samo o nečitkim riječima i pisarskim pogrješkama (koje je teško izbjeći i u kod ozbiljnijih, profesionalnijih i akribičnijih priređivača). Ne radi se ni o tome da iz tih faksimila vidimo kako Tuđman, recimo, uredno piše „ne ću“, „ne ćemo“, ali je taj njegov pravopisni izbor – zlobnici znaju da on nije samo pravopisni, nego je i nacionalno-politički! – u prijepisu, sukladno načelu „jednačenja po srpskosti“, izmijenjen u novosadsko-sanaderovski oblik „neću“, „nećemo“. Radi se o tome da usporedba faksimila s 248. str. u 3. svesku te njegova prijepisa na str. 251. pokazuje da su izostavljene čitave rečenice, da ne kažemo – pasusi. Zašto je tako i tko je odgovoran da je tako, možemo samo nagađati.
Jednako tako možemo samo nagađati kakve su posljedice takvog pristupa. No, imamo to što imamo, pa možemo vidjeti da Tuđman – uglavnom očekivano – u svojoj dnevničkoj bilješci od 9. kolovoza 1978. Stjepana Radića smatra najvećim hrvatskim političarom 20. stoljeća (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 403.). U tome je zapravo dosljedan, a mi koji nismo posebni Radićevi obožavatelji znademo da je i za tu ocjenu trebalo hrabrosti. Nije ni o Radiću bilo lako (pohvalno) pisati. Tuđman je išao i korak dalje, pa je godinu i pol ranije, 3. veljače 1977. švedskom novinaru Bengtu Göranssonu, na pitanje što misli o Titu, kazao oprezno, ali ipak nedvosmisleno: „Povijesna ličnost, vješt političar, u praksi bio uvijek komunistički doktrinar“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 312.).
Nema sumnje da bi on (Tuđman) i zbog sebe volio da je drugačije. A kako je proglašenje bosansko-hercegovačkih muslimana smatrao izravnim napadajem na hrvatski narod i hrvatske nacionalne interese (pa je o tome na više mjesta pisao u svom dnevniku), on kao da je jedva dočekao Tripalovo svjedočenje da je jugoslavenski diktator, navodno, bio protiv proglašenja muslimana nacijom (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 113.), a 1. rujna 1983. jednoga će svog sugovornika uvjeravati „da je u Titu bilo i hrvatstva“. Nije imao dokaza na bacanje, pa se je služio nategama koje je smatrao uvjerljivima: kadrovska politika na jugoslavenskoj saveznoj razini (Ivan Gošnjak & Co.) te avnojska načela federacije bili su sve čega se mogao domisliti (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 437.)
No, dok je tako govorio u četiri oka, u prosincu 1979. za sebe je zabilježio kako razmišlja i o tome da na temelju Šutejeve i Šubašićeve ostavštine napiše „knjigu kako je Tito izigrao Zagreb“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 42.). Tu je gradiva bilo neusporedivo više, pa će u to vrijeme zapisati i to da je Vicko Krstulović sebi i drugim „hrvatskim komunistima“ predbacivao nebrigu kod određivanja republičkih granica, jer: mi smo bili internacionalisti, a Srbi su znali što hoće (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 59.).
Te mijene i oscilacije zacijelo pokazuju do koje je mjere budući predsjednik hrvatske države podlijegao trenutnim dojmovima i raspoloženjima, pa vrijedi primijetiti kojim je teškim riječima reagirao na ubojstvo svoga nekadašnjeg suradnika Bruna Bušića. Njega je očito naglašeno simpatizirao, premda mu je znao predbaciti i „jednostranost“ (očito zbog toga što je Bušić bio manje od njega spreman gledati kroz prste jugoslavenskim komunistima hrvatskog podrijetla).
Nazvajući, naime, „Vjesnikova“ dopisnika iz Pariza Davora Šošića „običnim piskaralom“ (usput budi rečeno kako su poznati slučajevi da su za dopisnike iz Pariza odavde znali biti poslani ljudi koji su od francuskog jezika znali kazati samo „Oui“ i „Merci beaucoup“, a danas nam – nakon svojih udarničkih jugoslavenskih desetljeća – svisoka siju svoju demokratsku i „antifašističku“ pamet), ovo je Tuđman 26. listopada 1978. upisao u svoj dnevnik:
„To piskaralo (Davor Šošić, op. T. J.) navodi da je Bruno Bušić ’16. listopada ubijen u kući jednog jugoslavenskog fašističkog emigranta’! Kad sam neki dan razgovarao s I. o tom slučaju, reče mi da je najgore što se sve to zbiva pod upravom ne samo Velikog Meštra sviju hulja, nego i Bakarića (koji izravno partijski upravlja službom sigurnosti) i tobožnjeg Hrvata Herljevića. Imamo vlast, zar ne!“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 413.)
Krležijanci, krležolozi i krležofili znat će otkud sintagma „Veliki Meštar sviju hulja“, a naši će nam „antifašisti“ objasniti, krije li se iza nje Boško Buha, veleučeni Mika Špiljak ili ipak Najveći Sin Naših Naroda i Narodnosti. A ima toga još o „Velikom Meštru sviju hulja“. Ima u Tuđmanovu dnevniku i umjereno pozitivnih ocjena „Velikog Meštra sviju hulja“ (npr. kad 7. svibnja 1983. kritički piše i o Titu i o Krleži, ali dodaje da „ipak, unatoč svemu, i Tito i Krleža, vodili su, na svoj način, neke borbe i za svoj, hrvatski narod…“ /F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 410./), ali pretežu one negativne.
Tako se, primjerice, 5. svibnja 1982. on retorički pita: „Da je Josip Broz Tito bio prije svega hrvatski političar, a onda komunistički i jugoslavenski, kakva bi danas bila naša povijest i situacija.“ Na istome se mjestu, očekivano, vrlo negativno izjašnjava o Vladimiru Bakariću i njegovu „furtimaštvu kunktatorstva“, pa zaključuje bitno drugačije od onoga što je kasnije javno propovijedao, smatrajući kako na taj način mora graditi mit o tzv. hrvatskoj ljevici: „I jedan i drugi (dakle, ni Tito ni Bakarić, op. T. J.) ne će imati povijesne podloge i nacionalnog značenja, koje su imali kao komunistički prvaci…“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 256.)
Predbacivao im je protuhrvatsku politiku, ali i zločine za koje je smatrao odgovornim upravo Velikog Meštra sviju hulja i njegove najbliže suradnike. Četvrtog rujna 1986. u dnevnik zapisuje: „Na Iličkom trgu sretoh susjeda Jožu M. (Manolića). Odbio sam da idemo u ‘krčmu’ na kavu. Dovezao me do kuće, ali smo ostali razgovarati u autu. O Stevi Krajačiću. Kakav bijaše i kakav odlazi… Potkraj 1944. dana je ‘direktiva’: sve istaknute HSS-ovce koji se nisu priklonili – ukloniti!!! Tako je, što on zna, u Bjelovaru likvidiran zastupnik Ileković (??). Tko je dao direktivu? Politbiro Jugoslavije i Hrvatske. To je sigurno! Ali tko je donosio osobne odluke?! Bakarić? Krajačić? Neki skup?“
Tako piše Tuđman, pa odmah nastavlja razmišljati o smrti vlastitog oca, nekadašnjeg lijevog HSS-ovca koji je voljom KPJ postao članom ZAVNOH-a i vijećnikom AVNOJ-a: „Za takve ljude kao što je bio moj otac – i to u travnju 1946. – [odluka o likvidaciji donesena je] sigurno na najvišoj razini: [jer bio je] član ZAVNOH-a, AVNOJ-a, Predsjednik oblasnog odbora Zagreba.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 197.)
Prije nego što se počnemo prisjećati, tko je sve od „hrvatskih antifašista“ 1944./45. činio tu „najvišu razinu“, dometnimo kako je o istoj temi Tuđman 18. studenoga 1986. razgovarao s Dragom Stipcem i Lavom Znidarčićem. Spominjući trojicu ubijenih narodnih zastupnika HSS-a koji su izabrani na skupštinskim izborima u prosincu 1938., obojica su mu potvrdili da je odluku o njihovoj likvidaciji na samome kraju rata donio komunistički vrh. (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 202.)
Oni koji nisu ubijeni, završili su u tamnici, skupa s nekima od komunista koji su navodno bili hrvatski orijentirani. Jedan takav (Splićanin Lovro Kurir) dva dana kasnije (20. studenoga 1986.) pripovijedao mu je kako starojugoslavenski i endehaški zatvori po oštrini režima i okrutnosti uprave ne mogu jugokomunističkima svezati ni vezice na postolama. Nije to jedino svjedočenje da je komunistički režim bio neusporedivo okrutniji. Moj otac je u knjizi uspomena („Goli na Golom otoku: Od imotske gimnazije do Golog otoka“) nabrojio seriju memoarskih zapisa komunista koji su u doba NDH bili u Jasenovcu, a nekoliko godina kasnije završili na Golom. Svima je Goli ostao u mračnijoj uspomeni.
Takvo je, prema sarkastičnoj Tuđmanovoj dnevničkoj bilješci od 21. studenoga 1981. bilo iskustvo i povjesničara umjetnosti, likovnoga kritičara i književnika Grge Gamulina koji je kao mladić postao članom KP Jugoslavije: „Bio sam i u Lepoglavi i u Jasenovcu (za vrijeme rata); tamo prevodio Dantea i vodio partijsku organizaciju. Da, ali to su bila grozna fašistička vremena…“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 150.) I Gamulin i Tuđman su znali da se na Golome te u poratnoj, Titovoj komunističkoj Lepoglavi i Staroj Gradiški nije moglo prevoditi ni Dantea ni Marxov „Kapital“; tamo je vladao režim Velikog Meštra sviju hulja, ali – nema veze, glavno da smo „antifašisti“ i da smo „oslobođeni“… (Nastavit će se)