Ante Starčević, kasnije poznat kao „Otac domovine“ i jedan od ključnih političkih mislilaca hrvatskog 19. stoljeća, započeo je svoj intelektualni put na polju filozofije i teologije. Njegova doktorska disertacija, obranjena 1846. na peštanskom sveučilištu, bavi se problemom apostolske sukcesije – prijenosa crkvene vlasti s apostola na njihove nasljednike, biskupe i svećenike. Rad je pisan na latinskom jeziku i pokazuje snažan kritički duh te sklonost racionalističkom pristupu u promišljanju teoloških pitanja.
Središnje teze
Biblijski temelj sukcesije
Starčević analizira Novi zavjet te zaključuje kako Krist nije izričito odredio nasljednike apostola. Apostolska sukcesija se stoga ne može opravdati jednoznačnim biblijskim svjedočanstvom, nego tek posrednim i kasnijim tumačenjem.
Svjedočanstvo ranih otaca
Pozivajući se na Klementa Rimskog, Ignacija Antiohijskog i Ireneja Lionskog, autor pokazuje kako je hijerarhijska struktura Crkve nastajala postupno. Uloga biskupa u početku je bila praktična i organizacijska, a tek je kasnije dobila dogmatsku težinu.
Povijesno-pravni argument
Sukcesija se objašnjava kao povijesna nužnost radi očuvanja reda i jedinstva, a ne kao božanska odredba. Starčević upozorava da se njezina opravdanost često pretvarala u oruđe crkvene vlasti.
Filozofsko-teološka analiza
U duhu skolastike i racionalizma, Starčević naglašava sklad vjere i razuma. Apostolska sukcesija može biti korisna i opravdana u praktičnom smislu, no sama po sebi nije jamstvo istine. Bit vjere nalazi se u Kristovu nauku i moralnom životu, a ne u institucionalnoj pripadnosti.
Kritika crkvene moći
Autor ističe opasnost klerikalne dominacije nad narodom. Upozorava na mogućnost otuđenja Crkve od vjernika ukoliko se sakralizira institucija na račun evanđeoske poruke.
Razlikovanje vjere od crkvene hijerarhije
Starčevićeva disertacija predstavlja rani primjer kritičkog i racionalnog propitivanja crkvenih dogmi u hrvatskoj intelektualnoj tradiciji. Premda napisana unutar katoličkog konteksta, ona nosi obilježja protoracionalističkog i protoreformacijskog duha. Autor jasno razlikuje vjeru od crkvene hijerarhije te ukazuje na povijesni karakter institucija koje su se često predstavljale kao božanski nepromjenjive.
Naglasak na slobodi i moralnoj odgovornosti pojedinca
Rad „De origine successorum apostolicorum“ nije tek akademska vježba, nego svojevrsni temelj Starčevićeva kasnijeg političkog i filozofskog djelovanja. Skepsa prema hijerarhijskoj vlasti i naglasak na slobodi, razumu i moralnoj odgovornosti pojedinca uočljivi su i u njegovu nacionalno-političkom programu. Ova disertacija stoga ima dvostruku vrijednost: teološku, jer raspravlja o ključnom crkvenom pitanju, i povijesno-političku, jer nagovješćuje misaoni horizont jednog od najvažnijih hrvatskih političkih ideologa 19. stoljeća.