Piše: Josip Milić
U Hrvatskoj se već desetljećima ponavlja ista politička prijevara: da navodno postoji „ljevica“ koja zastupa socijalnu pravdu, radnička prava, jednakost i solidarnost. No istina je kudikamo jednostavnija i neugodnija – u Hrvatskoj nikada nije postojala autentična hrvatska ljevica. Ono što se pod tim imenom nudi javnosti zapravo je ideološki relikt jugoslavenskog totalitarizma, prerušena desnica jednog propalog imperija – jugofašizam.
Jugoslavenska „ljevica“ kao negacija Hrvatske
Od samih početaka, tzv. hrvatska ljevica nije nastajala iz hrvatskoga društva, naroda i interesa, nego kao produžena ruka jugoslavenskog projekta. Sve što je hrvatsko – jezik, povijest, kultura, Katolička crkva, Domovinski rat i sama ideja nacionalne države – za tu „ljevicu“ predstavlja problem, smetnju i prijetnju. Hrvatska se ne doživljava kao domovina, nego kao greška povijesti.
Zato ta struktura ne gradi hrvatsku državu, nego je sustavno razgrađuje. Ne traži socijalnu pravdu za hrvatskog čovjeka, nego ideološku osvetu nad svime što nije jugoslavensko. U tom smislu, riječ je o klasičnoj desnici – autoritarnoj, isključivoj i nasilnoj – ali desnici jedne tuđe, propale države.
Bleiburg, Huda jama i prešućeni genocid
Najveći dokaz da u Hrvatskoj ne postoji hrvatska ljevica jest odnos prema komunističkim zločinima. Bleiburg, Križni put, Huda jama i tisuće drugih masovnih grobnica diljem Hrvatske i Slovenije svjedoče o sustavnom genocidu nad hrvatskim narodom nakon svibnja 1945. godine. Taj zločin nije bio incident, nego planska likvidacija svega što je moglo nositi hrvatski identitet.
I danas, osamdeset godina kasnije, te žrtve nemaju pravdu. Grobnice su neiskopane tek djelomično ili nikako. Žrtve nemaju imena, obitelji nemaju grob, a država nema snage – ili volje – da dovrši elementarni čin civilizacije: istinu i dostojan pokop.
I upravo tu pada svaka maska tzv. ljevice. Jer prava ljevica, bilo gdje u svijetu, stoji uz žrtvu, uz slaboga, uz obespravljenoga. Hrvatska „ljevica“ stoji uz počinitelje i njihovu ideologiju.
Jasenovac kao politički mit
S druge strane, postoji potpuna asimetrija u odnosu prema Jasenovcu. Ne ulazeći u potrebu znanstvenog i poštenog istraživanja svih žrtava, upada u oči jedna činjenica: obitelji tzv. jasenovačkih žrtava desetljećima ne traže iskapanja, identifikacije i dostojne ukope. Ne traže istinu, nego mit. Ne grobove, nego političku batinu.
Zašto? Zato što bi istina srušila narativ. Jer Jasenovac je nakon svibnja 1945. godine korišten kao komunistički logor, a među ubijenima su bili hrvatski vojnici, civili i domoljubi. Otvaranje arhiva i terena značilo bi kraj jugoslavenske laži na kojoj tzv. ljevica i danas politički živi.
Antifašizam bez istine je novi fašizam
U Hrvatskoj se pod krinkom „antifašizma“ brani najgori oblik totalitarizma – komunistički. Antifašizam koji ne priznaje vlastite zločine nije borba protiv fašizma, nego njegov nastavak drugim sredstvima. To je ideologija koja ne traži istinu, nego monopol nad prošlošću i sadašnjošću.
Zato u Hrvatskoj nema hrvatske ljevice. Jer da bi postojala, morala bi raskrstiti s Jugoslavijom, osuditi komunističke zločine, priznati Domovinski rat kao temelj moderne države i prihvatiti hrvatski narod kao politički subjekt, a ne kao smetnju.
Hrvatskoj, dakle, ne nedostaje ljevica, Hrvatskoj nedostaje istina. Dok se ne imenuje stvarna priroda tzv. ljevice kao jugoslavenske, protudržavne i antihrvatske strukture, neće biti prostora za stvarnu političku alternativu. Tek kad se komunistički zločin osudi i jasno nazove genocidom, moći će se govoriti o novoj, autentično hrvatskoj ljevici.
Do tada, ono što imamo nije ljevica nego sjena jedne propale države koja još uvijek odbija otići u povijest.