Sve u službi partije
Iz Slobodne Dalmacije uporno nastavljaju s člancima u kojima bezočno lažu o propalom skupu na Rivi i brojci ljudi koji su se okupili na prosvjedu branitelja i Torcide u Splitu. I nije to više ni slučajno, ni pogreška – to je urednička politika. Cilj je jasan: poništiti stvarnost i podvaliti narodu laž kao “činjenicu” koju će za 20 godina neki novi kvazipovjesničari kao Klasić i slični uzimati kao argument.
“Nekoliko tisuća” – po starom komunističkom receptu
Prema Slobodnoj Dalmaciji, na splitskoj Rivi okupilo se tek “nekoliko tisuća” ljudi. Možda pet-šest. Iako su skup snimala četiri policijska drona nema snimki iz zraka da pokažu čitav skup. Zanomljivo.
Tko će vjerovati vlastitim očima, kamerama i snimkama — kad “istina” dolazi iz redakcije koja već desetljećima živi od ideološkog prepisivanja stvarnosti?
Tisuće ljudi koje su mirno, dostojanstveno i domoljubno prosvjedovale – u njihovu se izvještaju pretvaraju u “mali skup desničara”. U toj laži nema pogreške – to je strategija.
Kakva je to bolest?
Čovjek se mora zapitati:
što to točno tjera novinare Slobodne Dalmacije da toliko mrze vlastiti narod?
Kakav je to mentalni sklop, kakav moralni poremećaj koji ne može podnijeti prizor hrvatskih zastava, molitve, zajedništva i domoljublja?
Odgovor nije teško pogoditi: to je stara komunističko-jugoslavenska alergija na hrvatsko, prenesena s generacije na generaciju, s partijske centrale na redakcijski stol.
Laž kao “povijesni izvor”
Oni to rade s razlogom.
Jer oni znaju da kad mi, svjedoci, jednom pomremo – ostat će njihovi tekstovi.
I sutra će ih neki novi Goldsteini, Drobnjaci i Puljkićke citirati kao “pouzdane izvore” za “znanstvene radove” o “ekstremizmu u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća”.
To je njihov cilj – da njihova laž postane povijest, a istina nestane s onima koji su je živjeli.
Puljkićka prva – naravno!
I gle čuda – Puljkićka prva piše o “ekstremistima na Rivi”.
Znakovito, zar ne? Za nju i njezine kolege, tisuće običnih ljudi koji vole svoj narod i državu – to su “desničari”, “mrzitelji”, “radikali”.
Kada Hrvati šute – to im odgovara. Kada Hrvati progovore – onda su “ekstremisti”. A kada Hrvati mole i pjevaju “Zovi, samo zovi” – to ih posebno boli.
Od novine do partijske bilježnice
Slobodna Dalmacija, nekoć ugledni list, danas je parodija novinarstva. Nekad su imali novinare – danas imaju ideološke vojnike. Tomića, Dežulovića… Nekad su pisali vijesti – danas pišu komunističke pamflete s demokratskim potpisom.
Svatko tko misli hrvatski, tko osjeća hrvatski, tko diše hrvatski njima je problem. Jer njihova Hrvatska je ona stara, s petokrakom u zaglavlju i Titovom slikom na zidu.
Ali neće im proći
Laž ima rok trajanja. Fotografije, svjedoci, istina, sve to ostaje. Možda će njihovi unuci čitati u arhivima kako je na splitskoj Rivi bilo “par stotina ekstremista”, ali će netko reći:
“Ne, lažete. Bio sam tamo. I dokle god postoji ijedan takav glas,dokle god istina živi makar u jednoj hrvatskoj rečenici njihove će laži ostati ono što jesu: jeftini papir i još jeftinija propaganda. Jer istina, ma koliko im smetala, uvijek ispliva.
A njihova “Slobodna” — već odavno nije slobodna. Narod to i te kako vidi i komentira.