Sve glasnije se pitamo: jesmo li mi kao narod doista kulturno neosviješteni ili tek previše naivni, pa pod krinkom kulture dopuštamo događaje čiji je cilj sve osim kulturnog uzdizanja?
Primjer iz Splita pokazuje upravo to — program koji se naziva kulturnim, a djeluje kao provokacija upakirana u umjetnost.
Određeni predstavnici srpske manjine ponovno su našli način da u javni prostor unesu provokaciju i nametnu narativ koji ignorira činjenice i ratno iskustvo hrvatskog naroda. Nije teško zaključiti da je svrha takvih događaja politička, a ne kulturna — i to na štetu domaćina.
Posebno bode oči odabir studenoga, mjeseca kojeg hrvatski narod posvećuje sjećanju na žrtve Domovinskog rata. Umjesto poštovanja prema tom razdoblju, dobivamo “kulturni program” koji djeluje kao planska uvertira u narativ o srpskoj žrtvi, kulminirajući 17. studenoga bacanjem vijenaca u Dunav u čast navodnih srpskih civila koji su “ni krivi ni dužni” stradali od ruku Hrvata.
Takvo preokretanje povijesnih činjenica nije samo provokacija, nego i pokušaj uvjeravanja javnosti da se hrvatski obrambeni rat tumači kao agresija.
Nadalje, postavlja se pitanje zašto se u Hrvatskoj toliko tolerira Milorada Pupovca, koji se nameće kao jedini glas srpske zajednice. Ako je zaštita manjinskih prava stvarni cilj — ona su već jasno zajamčena Ustavom. Ali Pupovac nerijetko djeluje kao politički provokator, a ne kao glas razuma. Ima Srba koji bi mogli odgovornije i iskrenije predstavljati svoju zajednicu, ali očito oni nisu poželjni jer ne služe narativu stalnog prebacivanja krivnje na Hrvate.
Sličnu ulogu imaju i pojedinci poput Rade Borić i Zorana Pusića, koji se godinama natječu tko će glasnije i agresivnije omalovažavati sve hrvatsko. Njihova retorika podsjeća na pokušaj dokazivanja vlastite moralne nadmoći kritiziranjem vlastite države i naroda, čime u javnosti rade više štete nego koristi.
Ovdje nije riječ o običnim ljudima. Srpski narod kao takav zaslužuje poštovanje — mnogi poznaju činjenice i žele miran suživot. Problem su oni koji znaju istinu, a prave se da je ne znaju; oni koji koriste kulturu i politiku kako bi provocirali, narušavali odnose i gurali iskrivljena tumačenja povijesti.
Ako ćemo i dalje zatvarati oči pred prikrivenim političkim projektima i predstavljati ih kao kulturu, onda će se provokacije nastaviti. A na nama je da konačno odlučimo — hoćemo li šutjeti ili ćemo jasno reći da se hrvatskim žrtvama i hrvatskom narativu ne smije rugati, bez obzira tko to činio.