Dan hrvatske zastave – između povijesti i svijesti
Dana 6. lipnja Republika Hrvatska uvodi Dan hrvatske zastave, simboličan datum koji povezuje dvije važne povijesne točke: ustoličenje bana Josipa Jelačića 1848. godine te prvo službeno isticanje hrvatske trobojnice – crvene, bijele i plave boje. Ova odluka predstavlja važan iskorak u njegovanu nacionalne svijesti i odnosa prema državnim simbolima.
Zastava, uz grb i himnu, nije tek ukras na službenim zgradama – ona je znak identiteta, povijesti i suverenosti. No, koliko zaista poštujemo vlastitu zastavu? I što nas uči povijest?
Zanimljivo je kako se u ovom novom datumu državnog značaja ne spominje najstariji sačuvani hrvatski barjak, koji se još uvijek nalazi u Vojnom muzeju u Beču. Taj barjak nosi prvo bijelo polje u grbu, što se danas često neopravdano izbjegava isticati, vjerojatno zbog pogrešnih i ideološki obojenih interpretacija. Međutim, riječ je o povijesnom simbolu koji je nastao stoljećima prije bilo kakvih političkih zloupotreba. Povijest treba sagledavati objektivno i u cijelosti, a ne kroz leću suvremenih podjela.
Postavlja se i pitanje – koliko zaista poštujemo vlastitu zastavu u svakodnevici? Nedavno, za Dan državnosti 30. svibnja, više hrvatskih zastava bilo je izvješeno u gradovima BiH s većinskim hrvatskim stanovništvom, nego u samome Zagrebu. Kako objasniti tu razliku? Možda u tome što odnos prema simbolima države ne dolazi dekretom, već odgojem, kulturom i samopoštovanjem.
Upravo zato je Dan hrvatske zastave potreban. Ne kao forma, već kao prilika da građani, osobito mladi, nauče što naša zastava znači – da nije samo “boja tkanine”, već povijest ispisana borbom, težnjom za slobodom i dostojanstvom naroda.
Ako ne poštujemo vlastite simbole, teško možemo očekivati da će ih poštovati itko drugi. Zato je ovaj datum dobar početak – ali još važnije je ono što slijedi: edukacija, promicanje svijesti i ponos bez ekstremizma. Jer prava ljubav prema domovini je tiha, postojana i temeljena na znanju, ne na površnosti.