Fotografija iz 1995. godine na kojoj Vlatka Pokos pozira s pripadnicima Hrvatske obrambene snage (HOS) posljednjih je dana ponovno postala predmet javnih prijepora. Razlog nije sama fotografija, nego izjava u kojoj ona danas HOS-ovo znakovlje naziva „ustaškim i zločinačkim“. A tu počinje šira priča – ne o estradi, nego o odnosu prema braniteljima i Domovinskom ratu.
Godina 1995. nije bila apstraktna povijesna kulisa. Bila je to završnica rata, vrijeme kada su hrvatski vojnici, bez obzira na oznake postrojbi, stajali na prvoj crti obrane. HOS je kao dragovoljačka postrojba sudjelovao u obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine. O tim činjenicama postoje brojni dokumenti i svjedočanstva suboraca. Mnogi pripadnici HOS-a dali su živote za slobodu koju danas uživamo.
Zato svaka paušalna i generalizirajuća kvalifikacija koja cijelu postrojbu svodi na etiketu „zločinačke“ ne pogađa apstraktne simbole, nego konkretne ljude – njihove obitelji, njihove poginule suborce i njihovu žrtvu. U demokratskom društvu dopušteno je imati politički stav, pa i kritički odnos prema određenim simbolima. No nije isto raspravljati o simbolima i proglašavati ljude zločincima bez individualne odgovornosti i presuda.
Fotografija iz 1995. podsjeća na još jednu dimenziju – na duh vremena. Tada nije bilo moralne distance prema onima koji su nosili odoru i branili dom. Bilo je jasno tko je agresor, a tko se brani. Danas, s vremenskim odmakom i sigurnošću mira, lako je povlačiti oštre retoričke poteze. No oni koji su bili ondje znaju koliko je stvarnost bila složenija i teža.
Ovdje se, zapravo, ne radi o jednoj javnoj osobi. Radi se o obrascu u kojem se dio hrvatskih branitelja sustavno stavlja pod sumnju, a Domovinski rat relativizira kroz selektivne interpretacije simbola. Ako se želi ozbiljna rasprava o povijesti, ona mora biti cjelovita – s priznanjem doprinosa, ali i individualne odgovornosti tamo gdje je utvrđena.
Branitelji ne traže privilegije u javnom diskursu. Traže poštovanje prema činjenici da su stali u obranu države u trenutku kada je to bilo najpotrebnije. A fotografije iz 1995. godine nisu samo uspomena – one su svjedočanstvo vremena u kojem su mnogi, bez kalkulacija, stali uz one koji su branili Hrvatsku.
Zato bi svaka javna riječ o tim ljudima trebala biti izgovorena s mjerom. Povijest nije estradna scena, a rat nije modni detalj koji se može mijenjati prema trendu. Poštovanje prema žrtvi i istini temelj je svake ozbiljne i odgovorne javne rasprave.
Objavljeno: