Piše: Žarko Lasić
Volodimir Zelenski – od komičara do predsjednika
Politički uspon Volodimira Zelenskog jedan je od najneobičnijih primjera u suvremenoj povijesti. Još do jučer bio je televizijski komičar, čovjek koji je publiku zabavljao skečevima i neobičnim performansima. Mnogi se i danas sjećaju njegovog nastupa u kojem je “svirao” klavir spolovilom – scena koja je tada djelovala kao bezazlena šala, a danas, u svjetlu krvavog rata u Ukrajini, poprima gotovo simbolično značenje. Jer, ono što je trebao biti ozbiljan politički projekt, često se doimalo kao nespretna improvizacija, a ceh su na kraju platili obični građani Ukrajine.
Put do vlasti za Zelenskog nije bio slučajan. Serija Ja, predsjednik, u kojoj je igrao običnog čovjeka što neočekivano postaje čelnik države, poslužila je kao svojevrsna uvertira u njegovu političku karijeru. Nije tajna da su Sjedinjene Američke Države imale ključnu ulogu u njegovom usponu, jer su u Zelenskom vidjele prikladnu figuru za provođenje vlastitih interesa na prostoru istočne Europe. Tako je komičar iz televizijskog studija zakoračio u svijet visoke politike – svijet za koji nije imao ni iskustva, ni znanja, ni državničkog kapaciteta.
Rat s Rusijom stavio ga je u središte svjetske pozornice. Umjesto da bude vođa koji traži put prema miru, Zelenski se postavio kao ratni govornik, stalno prisutan na međunarodnim konferencijama, u parlamentima stranih zemalja, u medijima i na društvenim mrežama. Njegova retorika podsjećala je više na glumački performans nego na promišljenu politiku. Ukrajina je u međuvremenu razorena, milijuni ljudi su prognani, a na fronti ginu generacije mladih Ukrajinaca.
Što slijedi? Povijest nas uči da ovakvi projekti imaju predvidiv kraj. Moguće je da će Zelenski izgubiti izbore, nakon čega će, poput mnogih sličnih figura, potražiti utočište na Zapadu. Razlika je u tome što on, za razliku od Gorbačova, nema ni međunarodnu reputaciju ni državničku ozbiljnost da bi dobio Nobelovu nagradu za mir.
Ono što je sigurno jest da će, unatoč svemu, ostati imućan čovjek. Tijekom ratnih godina njegovo se bogatstvo uvećalo, a upravo mu to može osigurati povlačenje u mir i anonimnost, daleko od očiju javnosti. No, ako odluči ostati prisutan na političkoj sceni, njegov će lik sve više izgledati kao tragična karikatura – komičar koji je igrom slučaja postao predsjednik, a potom i simbol jednog od najnesretnijih razdoblja ukrajinske povijesti.
Povijest će ga, čini se, pamtiti ne kao državnika, nego kao figuru koja je od pozornice i televizijskog studija preko noći dospjela u samo središte svjetske politike – i ondje dokazala da visoka politika traži mnogo više od glume i improvizacije.