Rečenici da se ljubav prema domovini pokazuje brigom o otpadu, promatranoj izdvojeno, nema se što prigovoriti. Briga o zajedničkom prostoru doista je jedan od oblika odgovornosti prema domovini.
Problem nastaje kada se ona suprotstavi zastavi, kao da su poštovanje nacionalnih simbola i odgovorno ponašanje međusobno isključivi.
Još je ozbiljnije pitanje treba li upravo to biti naglasak biskupske propovijedi.
Prvo poslanje Crkve nije preuzimanje uloge države, komunalnih službi ili nevladinih udruga, nego naviještanje Evanđelja, poziv na obraćenje i briga za spasenje ljudskih duša.
Crkva ima pravo i dužnost govoriti o moralnoj odgovornosti prema stvorenome, ali pritom ne smije dopustiti da sporedno zasjeni ono bitno i vječno.
Kada crkveni pastiri počnu arbitrirati o tome što jest, a što nije pravo domoljublje, otvaraju Pandorinu kutiju. Time i „svijetu” nehotice daju povod da sutra arbitrira o vjeri, grijehu, sakramentima i putu spasenja.
Biskup može podsjetiti vjernike da ne bacaju otpad, ali bi prije svega morao upozoravati čovjeka da ne odbaci Boga i ne izgubi vlastitu dušu.
Čista domovina jest vrijednost, ali još je važnije da u njoj žive ljudi čiste savjesti, budne vjere i srca okrenuta Kristu.
Ivica Ursić