Toga sam se ljetnog jutra nalazio usred Banovine. Nakon što je konačno probijena obrana tzv. Krajine, pregazio sam sa svojim vodom Zrinsku Goru te smo u podnožju ušli u jedno selo. Dočekalo nas je nekoliko civila, svi starci koji se nisu htjeli priključiti svojim obiteljima u zbjegu. Zarobili smo ih, smjestili ih u jednu kuću dok ih se nije ispitalo. Ljudski se prema njima postupalo, premda smo bili svjesni da su njihovi sinovi naoružani sudjelovali u ratnim aktivnostima protiv naše zemlje, a možda i u najgorim vrstama zločina. Jedan od zarobljenih civila nas je nakon ispitivanja doveo i do mjesta gdje je prije našeg dolaska zakopano sinovo oružje.
Onda je na mene došao red da čuvam stražu pred vratima gdje su ti civili bili zatvoreni. S vremena na vrijeme otvarala su im se vrata kada bi im dolazila voda i hrana, i slično. Pogled na njih nije mi stvarao mržnju, naprotiv, bilo mi je žao tih napuštenih staraca, od kojih me jedna pobožna baka podsjećala i na moju baku.
Međutim, bio sam istovremeno svjestan da je velik dio ovih ljudi birao svoje političke predstavnike koji su zatim sijali mržnju, propagandu te zapovijedali da se zauzme Petrinja i Glina, da se bombardira Sisak i time ubijaju i tlače civili, djeca i starci.
Još više me je kao mladog vojnika otrijeznio prizor kojeg sam uočio nekoliko dana poslije, kada smo došli na granicu pored Dvora na Uni. Nakon cjelonoćne razmjene vatre, izbili smo rano ujutro na cestu Glina-Dvor na Uni. Neprijatelj je ovdje povlačio tenkove i teško naoružanje, i pritom gazio preko automobila, traktora, zaprežnih kola vlastitog naroda. Nailazili smo na mrtve vojnike, ali i civile, opet starce izgladnjele i bolesne. To me je jako uzdrmalo i pitao sam se kako su mogli to učiniti? Gaziti preko svojih i ostaviti svoje najslabije na milost i nemilost neprijateljskoj vojsci?
Mi smo im pokazali milost i ljudskost, ali s dubokim uvjerenjem da je ovo što vidimo samo žetva onoga što je u tom jadnom narodu bilo posijano godinama prije: propaganda, zabluda i mržnja.
Usprkos svemu tomu, Hrvatska vojska i država morala se u nadolazećem razdoblju opravdavati zbog: prekomjernih granatiranja, neljudskih postupanja i sličnih optužbi u operaciji Oluja. Trebale su proći godine obrane da bi se na posljetku dokazalo da se radilo o legitimnoj vojnoj operaciji usmjerenoj protiv terorističke paravojske i njezine nepriznate „Republike“.
Sada trideset godina poslije sjetim se svega ovoga kada promatram prizore iz Gaze. Glad i nevolja tih civila je potresna. Ljudski je reagirati empatijom i pomoći im što prije. Međutim ne treba zaboraviti da ova nevolja kao i spomenutih civila iz Oluje nije uzrokovana ničim drugim nego dugogodišnjom vladavinom terorističkom režima organizacije Hamas. Ta organizacija je godinama sijala mržnju u svojem narodu te je izvela pokolj izraelskih civila u listopadu 2023. godine. Što je najgore nije se libila koristiti vlastito stanovništvo; starce žene i djecu kao živi štit u obrani svojih tunela ispod bolnica i škola napunjenih raketama i drugim ubojitim oružjem. Dokazano je kako je humanitarna pomoć za Gazu financirana novcem slobodnog svijeta završavala uglavnom na stolovima tih terorista, koji su je zatim vlastitom narodu preprodavali za enormne iznose.
Sada, kada su nakon legitimnih akcija izraelske vojske gotovo razbijena uporišta tog zločinačkoga režima i kada je narod u Gazi ostavljen na milost humanitarnim organizacijama, dolazi do novog izvrtanja činjenica. Svjetski mediji, pa i oni hrvatski kao i neki političari optužuju krivu stranu za „prekomjerno granatiranje“, a ne onu koja je poput one krajiške prije tridesetak godina započela sa smišljenim i masovnim terorom. Hamas je jedini odgovoran za humanitarnu katastrofu u Gazi jer je ta organizacija pod pokroviteljstvom Islamske republike Iran posijala zlo i za koje mora odgovarati. Samo će tako prestati patnja brojnih civila u Gazi, u nadi da će poput Njemačke nakon sloma Trećeg Reicha konačno dobiti demokratsku i slobodnu vlast koja će se zalagati za održivi mir u regiji.
Vatroslav Župančić