Josip Milić
Pomirba: vama zastave, nama vlast
Danas je legitimno postaviti pitanje bez uljepšavanja: je li tzv. nacionalna pomirba bila povijesna nužnost – ili najveća prijevara?
Činjenice su neumoljive. Hrvatska je stvorena u ratu, ali sustav nije dorađen u miru. Strukture bivše države, od sigurnosnog aparata, medija, sudstva i akademske zajednice, punim su plućima nastavile živjeti pod novim simbolima pa se nova država s pravom može nazvati Socijalistička Republika Hrvatska.
Imena poput Josip Manolić, Stjepan Mesić i Josip Boljkovac ostala su 90-ih u vrhu vlasti. Sigurnosne mreže povezane s ljudima poput Josip Perković i Zdravko Mustač nisu nestale, nego su u ratnim okolnostima dodatno ojačale. Postali su istinski gospidari života i smrti. Nikakve lustracije nije bilo. Otvaranja arhiva, djelomično i selektivno. Suočavanja s komunističkim zločinima – sramežljivo, sporo i bez političke volje. Koliko se može, treba zataškati. O jednim zločinima se govori glasno, o drugima šapatom. Nakon prikazivanja Vukojevićeva filma o udbaškoj likvidaciji Bruni Bušića, Tuđmanovog velikog prijatelja, strasti su se malo uskomešale, međutim, sve je brzo zataškano i zaboravljeno. Udbaši su nastavili neometano raditi na svim vodećim pozicijama. Ako je istina da je od 850 profesionalnih “bezbjednjaka” njih 750 prešlo raditi u “sigurnost” i da se bez njih ne bi mogla organizirati služba, kako to da Tuđman nije dao na obuku u Njemačku, SAD ili negdje drugdje 500 neopterećenih mladića koji bi bili spremni preuzeti i taj sektor?
Zbog tada neodrađenog posla danas imamo situaciju da se domoljublje kvalificira kao nacizam, o ustaškim zločinima uči se u školama, govori u medijima, snimaju se dokumentarci i održavaju komemoracije na kojima se neometano maše zastavama zločinačke Jugoslavije. Na drugoj strani, o poratnim likvidacijama iz ’45., o jamama i stratištima, o masovnim grobnicama koje su desetljećima skrivane, govori se tiho. Stratišta su pronađena, ali za prenošenje kostiju žrtava, i DNK analizu, kažu, treba previše novca. Zanimljivo.
Svaki pokušaj snažnijeg otvaranja te teme nailazi na otpor. Kao da postoji nevidljiva granica do koje se smije ići, ali ne dalje. Kao da istina ima dopušten opseg. Očito kako djeca i ideološki nasljednici partizanskih struktura čine sve da relativiziraju, opravdaju ili barem umanje zločine počinjene nakon 1945. Ne radi se samo o povijesti, nego o simboličkom kapitalu: priznati zločin značilo bi priznati da je moralni temelj na kojem desetljećima grade politički legitimitet, zločinački!
Domoljublje pod povećalom
Istodobno, procesuiraju se ljudi zbog isticanja HOS-ove zastave ili pjevanja pjesama Marka Perkovića Thompsona. Simboli iz Domovinskog rata promatraju se kroz prizmu 1941., dok se simboli iz 1945. “peru” kroz prizmu “antifašističke borbe”, bez ozbiljnog propitivanja onoga što je uslijedilo nakon ’45. Time se stvara osjećaj dvostrukih kriterija: jedni simboli su trajno kompromitirani, drugi trajno zaštićeni. Ako je država nastala na demokratskim temeljima koje je postavio Franjo Tuđman, onda bi kriteriji morali biti jednaki. Svaki totalitarizam mora biti podložan osudi. Svaki zločin mora imati ime i prezime.
Pomirba bez istine – privremeno primirje
Pomirba bez lustracije, bez jasnog raskida s represivnim aparatom i bez pune istine o poratnim zločinima, ali i udbaškim ubojstvima od 45. do 90., ostaje krhka. Ona može funkcionirati dok traje politički interes, ali ne i kao trajni društveni temelj. Pomirba nije zaborav niti može biti zasnovana na represiji. Istini se mora pogledati u oči. Pomirba ne može biti selektivna. Ako se o jednim grobovima govori glasno, a o drugima tiho; ako se jedni simboli sankcioniraju, a drugi štite; ako se jedni zločini istražuju, a drugi relativiziraju – tada se ne radi o istinskom pomirenju, nego o prijevari. Ta prijevara ostaje kao trajna rana.