Piše: Miroslav Pažin
BiH danas, Jugoslavija jučer – isti problem, drugo ime ili jesu li najmalobrojniji Hrvati prijetnja?
Jednaki smo — dok ne tražimo svoja prava.
Bosna i Hercegovina već dugo funkcionira kao država paradoksa: svi se pozivaju na demokraciju, ali rijetko na njezine posljedice. U tom okviru pitanje političke ravnopravnosti Hrvata sustavno se svodi na tehničko, a ne bitno pitanje. Time se uporno izbjegava ključno: može li država biti stabilna ako jedan od njezinih konstitutivnih naroda nema stvaran politički utjecaj.
Dominantni politički diskurs posljednjih godina inzistira na apstraktnom građanskom modelu, ali bez mehanizama koji bi spriječili majorizaciju. Demokracija se tumači kao puko zbrajanje glasova, dok se ustavna arhitektura zemlje sve češće promatra kao smetnja, a ne kao temelj. Takav pristup u BiH ne proizvodi funkcionalnost, nego trajnu krizu povjerenja.
U takvom sustavu Hrvati su svedeni na politički korektiv – prisutni kako bi se potvrdila formalna višestranačnost, ali isključeni iz stvarnog odlučivanja. Ravnopravnost se ne ukida naglo ni otvoreno, ona se sustavno prazni kroz proceduralne manevre, selektivna tumačenja i stalno odgađanje „konačnih rješenja“. Rezultat nije kompromis, nego političko iscrpljivanje.
Jesu li Hrvati stvarna prijetnja stabilnosti BiH?
U tom kontekstu usporedba današnje BiH s Jugoslavijom više nije retoričko pretjerivanje, nego analitičko upozorenje. I Jugoslavija je formalno počivala na ravnopravnosti naroda, ali je stabilnost održavala dominacijom srpske većine i prešutnim pravilom da se o toj dominaciji ne govori. Tko je inzistirao na ustavnim pravima bio je proglašavan problemom. Tko je tražio ravnotežu označavan je kao prijetnja sustavu.
Današnja BiH, iako bez jednopartijskog okvira, pokazuje zabrinjavajuće slične obrasce. I dalje se zaziva zajednička država, ali uz jasnu poruku da ravnopravnost mora imati granice. I dalje se stabilnost poistovjećuje sa šutnjom slabijih, a ne s dogovorom jednakih. I dalje se ustavni okvir relativizira u ime „funkcionalnosti“, baš kao što se nekada relativizirao u ime viših ciljeva.
Osporavanje institucija
Hrvati u BiH u toj su slici ponovno na poznatom mjestu-formalno priznati, suštinski ograničeni. Tolerirani dok ne postavljaju pitanja, problematizirani čim ih postave. U Jugoslaviji se to zvalo bratstvo i jedinstvo, danas se naziva građanskim konceptom i europskim putem. Rječnik se promijenio, obrazac nije. Posebno zabrinjava selektivno razumijevanje državnosti. Otvoreno osporavanje institucija često se relativizira kao politička realnost, dok se zahtjev za ustavnom dosljednošću proglašava destabilizacijom. Takva asimetrija ne slabi samo povjerenje jednog naroda – ona potkopava samu ideju zajedničke države.
Hrvati vole svoju BiH I zato vrijedi jasno reći: ostanak Hrvata u BiH nije slučajnost, niti puka navika. To je svjesna odluka da se živi u državi koja još nije odlučila želi li biti zajednica ravnopravnih ili trajno upravljanje krizom. Rečenica „Hrvati najviše vole svoju domovinu BiH“ nije dosjetka, nije fraza, nego politička dijagnoza. Ljubav prema ovoj zemlji ne mjeri se deklaracijama, nego spremnošću da se ustraje i onda kada sustav jasno poručuje da bi odlazak i povlačenje bio racionalniji izbor.
Jugoslavija nije propala zato što je bila složena, nego zato što je predugo ignorirala vlastite unutarnje neravnoteže. Bosna i Hercegovina nema luksuz ponavljanja te pogreške. Država koja ravnopravnost doživljava kao prijetnju, a ne kao preduvjet stabilnosti, ne jača – ona se odgađa.
A u politici odgađanje uvijek dođe na naplatu.