Politička scena u Republici Hrvatskoj ponovno ulazi u razdoblje u kojem se otvoreno govori o preslagivanju vlasti nakon idućih parlamentarnih izbora. Nedavni sastanak u Zagrebu, na kojem su sudjelovali predstavnici stranaka poput Možemo!, Socijaldemokratska partija Hrvatske, GLAS te Stranka s imenom i prezimenom koju predvodi Dalija Orešković, Centar bračnog para Mirjane i Ivice Puljka, jasno pokazuje kako veći dio hrvatske ljevice već ozbiljno razmišlja o preuzimanju vlasti na državnoj razini, nakon što je već osvojila vlast u Zagrebu.
Za mnoge istinske ,hrvatske Branitelje i domoljube takav scenarij izaziva duboku zabrinutost jer je ideologija takvih stranaka u dubokoj suprotnosti s vrijednostima koje njeguje stoljećima naša Sveta Katolička i Apostolska crkva u Hrvata. Razlog tome nije samo politička konkurencija između lijevih i desnih opcija, nego prije svega ideološki smjer koji te stranke zastupaju. Kritičari tvrde da dio tih političkih opcija njeguje ideološke postavke koje su u dubokom sukobu i s vrijednostima na kojima je stvorena moderna hrvatska država nakon Domovinskog rata.
U javnom prostoru često se ističe kako pojedine stranke lijevog spektra pokazuju izrazitu sklonost relativiziranju ili čak zaštiti komunističkog nasljeđa i njegovih simbola, dok istodobno snažno zagovaraju sankcioniranje simbola povezanih s razdobljem Nezavisne Države Hrvatske. Takav selektivan odnos prema totalitarizmima mnogi doživljavaju kao ozbiljan problem, jer smatraju da bi svako društvo trebalo jednako osuditi sve totalitarne ideologije koje su u povijesti donosile stradanja i podjele dok kod stranke tipa SDP i sekte Možemo toga nema unatoč tome što je EU preko nekoliko rezolucija Vijeća EU jednako osudila sve totalitarne sustave poput nacizma, fašizma i komunizma,a to se u RH vješto izbjegava do dana današnjega.
Osim toga, dio političkih prijedloga koji dolaze iz tih krugova izaziva snažne polemike. Tu se ubrajaju pitanja poput redefiniranja školskih programa, promjena u društvenim i obiteljskim politikama, liberalizacije zakona vezanih uz pobačaj i eutanaziju, kao i odnos prema religiji i ulozi Svete Katoličke i Apostolske Crkve u hrvatskom društvu. Kritičari tvrde da takvi prijedlozi često dolaze uz retoriku koja vrijeđa ili omalovažava branitelje iz Domovinskog rata, ali i velik dio vjerničkog stanovništva.
Posebnu zabrinutost kod dijela javnosti izaziva i kulturna politika. Spominju se prijedlozi zabrana ili ograničavanja koncerata pojedinih izvođača poput Marka Perkovića Thompsona, kao i inicijative za promjene naziva ulica i trgova u one komunističkih zlikovaca. Kritičari u tome vide pokušaj ideološkog preoblikovanja javnog prostora i povijesnog sjećanja, odnosno vraćanje RH u neku novu balkansku asocijaciju ,u bilo kojem obliku tog njihovog tzv“regiona.“
No možda najvažnije pitanje u cijeloj priči nije ideologija nego matematika izbora. Naime, od završetka Domovinskog rata vlast u Hrvatskoj uglavnom su izmjenjivale dvije najveće stranke: Hrvatska demokratska zajednica i SDP. Kada jedna od njih nije imala dovoljno zastupnika za parlamentarnu većinu, ona bi je osiguravala uz pomoć manjih partnera, takozvanih političkih satelita.
Međutim, izborna statistika otkriva jedan ključni problem hrvatske demokracije, slabu izlaznost. Na većini izbora u Hrvatskoj na birališta izlazi tek između 30 i 40 posto birača, dok čak 60 do 70 posto građana ostaje kod kuće. Upravo u tom prostoru političke apstinencije krije se potencijalni preokret.
Ako na izbore izlazi relativno mali broj birača, tada organizirane političke skupine s discipliniranim biračkim tijelom mogu ostvariti znatno veći utjecaj nego što bi ga imale u situaciji visoke izlaznosti. U scenariju u kojem bi se lijeve i liberalne stranke udružile uz SDP i Možemo, tu su i GLAS, različite regionalne ili manje stranke te pojedini radikalniji lijevi politički akteri poput Katarina Peović matematički je moguće da takav blok osvoji parlamentarnu većinu. U tom slučaju, glavne poluge vlasti našle bi se u rukama SDP-a i Možemo, dok bi manji partneri dobili svoje dijelove političke “torte”. Pitanje koje se tada postavlja jest: kakav bi smjer Hrvatska dobila u takvom političkom aranžmanu?
Odgovor na to pitanje ovisi o političkom uvjerenju svakog građanina. Za jedne bi to značilo modernizaciju države i društva, a ta modernizacija bi se ogledala na način kojim bi Katolička Hrvatska preko noći izgubila svoj vjerski, nacionalni i kulturni identitet koji ju je stoljećima održao na površini uzburkanih voda po kojima je plovila hrvatska lađa šibana burama i neverama sa svih strana, dok bi za druge predstavljalo dramatičan odmak od vrijednosti na kojima je Hrvatska izgrađena nakon osamostaljenja.
Jedno je ipak sigurno :demokracija ne postoji bez sudjelovanja građana. Ako većina birača ostane kod kuće, odluku o budućnosti države donijet će manjina. Upravo zato pitanje izlaznosti postaje ključno pitanje svake izborne godine.
Hoće li se hrvatski građani snažnije uključiti u politički proces ili će i dalje ostati pasivni promatrači, pokazat će sljedeći izbori. A odgovor na to pitanje uvelike će odrediti politički smjer Hrvatske u godinama koje dolaze.
Za neke bi taj scenarij mogao biti sasvim prihvatljiv,a takvi su ogromna manjina u Hrvatskoj koja ima medije i novac u rukama, a ima i Zagreb u rukama koji nosi četvrtinu svih stanovnika Hrvatske,dok je za druge taj scenarij zabrinjavajući. No, jedno je sigurno politička budućnost Hrvatske nikada ne bi smjela biti prepuštena ravnodušnosti. Jer kad se o sudbini države odlučuje bez većine naroda, a vlasti se dočepaju SDP i Možemo zajedno s njihovim satelitima tada smo svi u koji volimo i ljubimo Boga i njegove vrednote teškoj gabuli i banani.
Scenarij u kojemu je HDZ uzimao vlast u RH je odavno poznat. HDZ je imao većinu ukoliko je protiv njih nastupao SDP sam što se pokazalo na prošlim izborima a pokazat će se i na svakim drugim izborima. No, ovaj put SDP je odlučila na izbore izići s Možemo i ostalim lijevim-komunističkim strankama tako da HDZ bez pomoći sa strane ne može osvojiti vlast. Stoga će se i HDZ morati udružiti sa svim desnim političkim opcijama u Hrvata pa taman te stranke bile i djelomično desne, kao što su Most i HSP, i druge manje desno orijentirane stranke jer im druge neće biti. Ukoliko pak ove stranke ostanu same na izborima i budu se kao i do sada borile za poneki mandat u Saboru zbog svoje taštine i sebičnosti vlast osvajaju SDP i Možemo i to je činjenica. A sanjati o izlaznosti na izbore preko 70 do 80% mogu samo neupućeni u političke prilike na svim izborima od završetka Domovinskog rata.
Postoji još jedan scenarij kojim bi se ove direktne sluge sotone zaustavile i spriječile u agresivnom huškačkom i napadačkom ratu na hrvatski narod i njegove vrednote na idućim parlamentarnim izborima a on je:Zakonska zabrana političkog djelovanja stranaka SDP, Možemo, Radničke fronte i Centra, Stranke s imenom i prezimenom, Glasa itd. jer sve do jedna rate protiv ustavno-pravnog poretka RH što je lako dokazivo. Ako nije kazneno djelo nositi transparent na kojemu piše:“Pobacićemo državu i crkvu“ onda odista ne znam što je kazneno djelo protiv ustavno-pravnog poretka.
No, ovaj scenarij je najmanje izgledan a sve zahvaljujući politici HDZ i njihovog predsjednika koji je već u više navrata izjavio kako je „protiv svih zabrana.“
Konačno što onda ako se ovi hrvatski izrodi dočepaju vlasti u RH? Kako dalje?O tome me je strah i pomisliti a kamoli to doživjeti. Drugim riječima to znači samo dvije riječi:”Nezamislivo i strašno.”Ako postoji pakao u koji će Hrvatska država nakon toga upasti to je taj pakao. Ipak možda je nekada i dobro vidjeti kako izgleda pakao kad vam ga netko izdaleka pokaže jer u tom slučaju od tog pakla ćete bježati kao vrag od tamjana kad ga vidite kako izgleda, a mnogi Hrvati ispod zemlje, i na zemlji su ga vidjeli i doživjeli.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba