Piše: Žarko Lasić
Tamo gdje Čvrsnica šapuće vjetrovima, gdje trava raste u tišini, leži mjesto prekriveno sjenama boli – Stipića livada. Tog krvavog 28. srpnja 1993., zemlja je upila više od rose. Upila je krv 39 nevinih duša – 33 hrvatska branitelja i 6 civila, među kojima je bilo i staraca. Mjesto koje je nekada bilo obična planinska čistina, postalo je vječni dom onih kojima je brutalno oduzet život.
Zločin koji se dogodio ovdje nije samo broj u knjigama povijesti. To su nečiji sinovi, muževi, očevi, braća. To su ljudi čije su oči zatvorene u strahu, čiji su vapaji ugušeni u šumi, čija je ljudskost zgažena mržnjom. Tadašnje ruke Armije BiH, uključujući i strane mudžahedine, činile su zvjerstva koja čovjek teško može izreći – tijela masakrirana, mine postavljene u mrtve, kako bi čak i smrt bila dodatno oskvrnjena.
I danas, 32 godine poslije, pravda šuti. Imena onih koji su odgovorni poznata su, ali još ni jedna presuda nije izrečena. Stipića livada postala je simbol šutnje institucija, ali i svjetionik sjećanja i istine koju ne damo zaboraviti.
I dok se mnogi kunu u suživot, pomirenje i budućnost, Stipića livada nas podsjeća da mir ne dolazi bez pravde, da oprost ne postoji bez priznanja, da se pomirenje ne gradi preko kostiju prešućenih zločina.
No, mi ćemo i dalje dolaziti ovdje. Položiti cvijet. Upaliti svijeću. Izgovoriti imena. I pokazati da nismo zaboravili, niti ćemo ikada zaboraviti. Jer Stipića livada nije samo mjesto – ona je zavjet. Zavjet da se zlo više nikada ne ponovi. Zavjet da istina preživi i kad pravda izostane.
Počivajte u miru, hrvatski vitezovi. Neka vas nebo grli onako kako vas domovina nije znala zaštititi.