Dražen Keleminec i pristaše njegove stranke Autohtona – Hrvatska stranka prava (A-HSP) izveli su niz prosvjeda ispred privatnih stanova političara, a najnoviji je ispred stana Anke Mrak Taritaš. Dana 24. siječnja 2026. godine, desetak prosvjednika predvođenih Kelemincem okupilo se ispred zgrade u kojoj živi saborska zastupnica. Na razglas su puštali pjesmu MP Thompsona “Ako ne znaš što je bilo”, na što su stanari zgrade odgovorili polijevanjem prosvjednika vodom s vrha zgrade.
Krajem prosinca 2025. (28. prosinca), skupina je prosvjedovala ispred stana zagrebačkog gradonačelnika, a u studenom 2025., Keleminec je s razglasom došao ispred stana Dalije Orešković, optužujući je za “napade na dragovoljca Domovinskog rata”. Orešković je tada izašla pred prosvjednike i snimala ih mobitelom. Česti su njegovi prosvjedi i ispred sjedišta SNV-a i SDP-a, gdje je ranije palio zastavu Socijalističke Republike Hrvatske.
Prosvjed ispred zgrade Anke Mrak Taritaš bio je unaprijed najavljen pod nazivom “Operacija Mrak u Gunji”. Dražen Keleminec (A-HSP) najavio je prosvjed nekoliko dana prije samog događaja. U najavi stoji da prosvjeduju zbog njezinih “napada na HOS, Thompsona i Domovinski rat”. Na prosvjed je, kao što je i najavio, donio crnu zahodsku četku koju je ostavio ispred njezinog ulaza, referirajući se na staru aferu s preplaćenim četkama tijekom obnove Gunje. Anka Mrak Taritaš je u medijima potvrdila da je znala za prosvjed unaprijed. Dan uoči okupljanja izjavila je da se ne namjerava micati iz svog doma niti se skrivati.
Valja znati da se javni prosvjedi u Hrvatskoj po zakonu „ne odobravaju“, već se samo „prijavljuju“ policiji. Prema važećem Zakonu o javnom okupljanju, policija ne može zabraniti prosvjed samo zato što se održava ispred nečijeg doma. Zakon takvu lokaciju ne navodi kao zabranjeno mjesto (zabranjena mjesta su npr. u blizini bolnica, vrtića ili vojnih objekata). Tom prilikom organizator je dužan prijaviti prosvjed policiji najkasnije 48 sati prije početka. Ako policija procijeni da prosvjed ne predstavlja izravnu opasnost za sigurnost, ona ga mora dopustiti. Iako je prosvjed na javnoj površini ispred zgrade legalan, prosvjednici ne smiju ulaziti u privatni prostor (stubište, stan) niti fizički blokirati ulaz. Također, moraju se pridržavati propisa o javnom redu i miru, što uključuje dozvoljenu razinu buke. U hrvatskom zakonodavstvu trenutno ne postoji jasna odredba koja bi štitila privatnost obitelji političara od mirnog okupljanja na ulici ispred njihovih zgrada. Policija osigurava ove skupove (poput ovog subotnjeg u slučaju Anke Mrak Taritaš) zato što su prijavljeni sukladno zakonu i održavaju se na javnoj površini. No, iako je prosvjed legalan, on može predstavljati uznemiravanje, mišljenja su mnogi, ukljućujući i „Utemeljitelje HDZ-a“.
Postavlja se, dakle, pitanje moralnosti ovakvih prosvjeda. Tu lome koplja između prava na slobodu govora i prava na nepovredivost doma i obitelji. Prosvjedi s razglasima, vikom i policijskim kordonima izravno pogađaju djecu, supružnike i ostale stanare zgrade koji nisu javne osobe. Psiholozi upozoravaju da prosvjed ispred nečijeg doma šalje poruku: “Znamo gdje živiš i tvoj dom više nije tvoja tvrđava”, što kod djece može izazvati ozbiljan strah i osjećaj nesigurnosti. (U konkretnom slučaju sinovi gđe. Taritaš u odavno već punoljetni.)
Dok su prosvjedi ispred Vlade ili Sabora standard demokracije (jer se tamo donose odluke), prosvjedi ispred privatnih stanova smatraju se metodom zastrašivanja. Mnogi analitičari smatraju da je moralno neprihvatljivo prenositi političku borbu na prag nečijeg privatnog života.
Zanimljivo je da su stanari zgrade u kojoj živi Anka Mrak Taritaš odgovorili polijevanjem prosvjednika vodom, te su oni ti koji su uradili prekršaj unatoč opravdanju da ovakve prosvjede ne doživljavaju kao demokratski čin, već kao maltretiranje cijele mikrozajednice. Prema njima, Keleminec time kažnjava i nevine ljude (susjede) koji niti s njegovim, niti s političkim ciljevima gđe. Taritaš nemaju nikakve veze.
Dražen Keleminec se redovito brani tvrdnjom da “radi sve po zakonu”. Međutim, u etici postoji jasna razlika između onoga što je legalno i onoga što je legitimno. On koristi manjkavost zakona kako bi provodio ono što se u nekim drugim državama (npr. SAD, Njemačka) strože kažnjava kao „stalking“ ili „harassment“ (sustavno uznemiravanje. Iako tehnički nije prekršio zakon (jer je prosvjed prijavio), dojam jest da je takav čin duboko nemoralan. On krši nepisano pravilo da se obitelj i dom ne uvlače u političke sukobe, pogotovo kada su u pitanju članovi obitelji koji nemaju obrambene mehanizme za takve stresne situacije.
Kome je onda ovakvo što u interesu? Odgovor je moguće pronaći jedino na temelju „biblijskog kriterija“ – „Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati!“ No, tomu ćemo se vratiti kasnije. Pogledajmo najprije politički diskurs i općepoznate mehanizme po kojima djeluje ovaj zanat, a kod kojeg se ne događa ništa slučajno. Ono što vidimo na površini u većini slučajeva je tek privid. Stvarni motivi se kriju iza scene, a scenski nastup je u većini slučajeva pod zastavom, popularno zvanom, FALSE FLAG (lažna zastava). Jedno se misli, drugo se govori, a treće se radi. Pa, krenimo redom.
Za stranke poput A-HSP, koje imaju izrazito malu potporu birača (primjerice, u Supetru su dobili svega 8 glasova), prosvjedi ispred privatnih stanova mogli bi biti najjeftiniji i najbrži način za ulazak u udarne vijesti. Radi se o tzv. Efektu šoka. Budući da su takvi prosvjedi moralno rubni, oni jamče reakciju medija, političara i javnosti, što organizatorima daje privid važnosti koji ne mogu ostvariti kroz institucije ili izbore. Dakle, moguće je da ovim putem Keleminec radi mobilizaciju radikalnog biračkog tijela. Ovakve akcije služile bi kao “dokaz” dosljednosti i hrabrosti za njihove najvjernije pristaše. Korištenjem simbola (poput zahodske četke ili paljenja zastava) i Thompsonovih pjesama, on se možda pokušava prikazati kao jedini koji se “stvarno bori” protiv neprijatelja Hrvatske, a budući je Hrvatska njegov Dom stvaranje atmosfere u kojoj se političari osjećaju nesigurno čak i u vlastitom domu bio bi njegov uzvrat udarca „na njega i njegove“ s porukom: “Idući put dvaput razmisle prije nego odlučite raditi protiv interesa Hrvatske“.
Međutim, iako prosvjednici tvrde da to rade u ime “desnice”, značajan dio tog spektra ih javno osuđuje. Tako će ih npr. poznati svećenik fra Mario Knezović javno nazvati “lažnim desničarima” i “sramotom za Hrvatsku”, ističući da su ovakve metode kršćanski i moralno neprihvatljive, „Utemeljitelji HDZ-a“ se oštro ograditi od prosvjeda pred privatnim domovima, nazivajući ih neprihvatljivim načinom političke borbe. Nameće se zaključak da su ovakve akcije prvenstveno u interesu same marginalne skupine koja ih provodi kako bi opstala u javnom prostoru. No, je li doista tako, pitanje je.
S druge strane, ovakvo što nanosi štetu onima koje prosvjednici navodno brane (npr. braniteljskoj populaciji ili desnim vrijednostima), jer u javnosti stvaraju sliku agresivnosti i primitivizma koja odbija širu populaciju. Na taj način (biblijskim riječnikom rečeno) nastupaju kao anti-svjedoci određenih vrijednosti. Pozivaju se na domoljublje, vjeru i obitelj, a istovremeno narušavajući mir obitelji te vrijednosti izvrgavaju ruglu. Umjesto da privuku ljude tim idealima, oni ih od njih odbijaju, čineći određene simbole (zastavu, pjesme, pozdrave) u očima javnosti sinonimom za agresiju i uznemiravanje. Ne možeš svjedočiti istinu ako tvoj postupak izravno nanosi bol nedužnima (susjedi, članovi obitelji…). Njihov nastup ispred tuđeg praga nije svjedočenje uvjerenja, već demonstracija sile, što je u izravnoj suprotnosti s kršćanskim etosom na koji se često pozivaju. Na stranu to što ispred sebe imaju možda političkog protivnika koji nanosi nemjerljivo veću štetu Hrvatskoj.
Umjesto da prosvjed ispred stana Anke Mrak Taritaš oslabi njezinu poziciju, on kod određenog dijela javnosti izazva val empatije prema njoj. Čak i oni koji se ne slažu s njezinom politikom, staju u njezinu obranu pa ispada da su prosvjednici postali njezin najbolji „PR agent“. Fra Mario Knezović bio je vrlo glasan ističući da takvi pojedinci nisu autentični predstavnici vrijednosti o kojima govore, već njihova karikatura.
U političkom žargonu postoji izraz “duplo dno”, a tiče se onih koji su tek deklarativno to što se predstavljaju da jesu, a zapravo za krajnji cilj imaju korist suprotne strane protiv koje se navodno bore. Takvo što se inače još zove “subverzivno djelovanje”.
Pojam “duplo dno” ili “kontrolirana opozicija” savršeno opisuje slične radikalne skupine. U političkom žargonu, “korisni idiot” je osoba koja svojom agresivnošću i radikalizmom zapravo pomaže strani koju napada tako što joj podiže popularnost i daje moralni legitimitet. Istovremeno diskreditira desnicu kao “primitivnu i agresivnu”. Ovakve skupine mogu biti poticane (financijski ili obavještajno) upravo od tih protiv kojih se navodno bore. Ljevica tako može reći: “Pogledajte tko nam je alternativa”, čime plaše umjerene birače i tjeraju ih u svoj tabor. Dok radikalna desnica zauzima medijski prostor svojim „performansima sa zahodskim četkama“, ozbiljna, intelektualna i konstruktivna desnica ne može doći do riječi. Subverzivno djelovanje se u tom slučaju jest namjerno prljanje svetinja. Mahanje državnom zastavom i puštanjem domoljubnih pjesma ti se simboli u kolektivnoj svijesti građana povezuju s osjećajem neugode, straha i nereda. Radi se o dugoročno najštetnijem obliku subverzije jer uništava emocionalnu vezu naroda s vlastitim simbolima.
Netko drugi će reći da se tu radi o „spinovanju“ (skretanju pažnje) upravo u trenucima kada su u tijeku ozbiljne afere koje štete vladajućim strukturama ili kada se vode važne rasprave o gospodarstvu ili izmjenama Zakona. U tom slučaju bi ovaj performans poslužio kao idealan “distraktor” (mediji danima bruje o određenim ispadima umjesto o stvarnim problemima države). Bilo da Keleminec to radi svjesno kao nečiji pijun ili nesvjesno zbog vlastitog fanatizma, rezultat je isti: on je savršen saveznik svojim “neprijateljima”. Bio bi to školski primjer subverzivnog djelovanja koje pod krinkom domoljublja zapravo služi za cementiranje statusa quo i kompromitaciju svake autentične političke promjene.
Nekoć je Udba među hrvatske migrante znala slati likove koji su unutar migracije bili najglasniji zagovornici ideje o hrvatskoj državi kako bi tu grupaciju
kompromitirala, radikalizirala i iznutra razbila. Ti bi likovi zagovarali ekstremne metode ili terorizam, kako bi zapadne obavještajne službe i javnost stekle dojam da su hrvatski emigranti isključivo „fašisti“ i „opasni radikali“, a ne ljudi koji teže demokratskoj državi. Time bi se legitimna politička borba pretvorila u sigurnosni problem. Budući da su bili najglasniji, često su optuživali druge, umjerene i razumne ljude unutar migracije da su „izdajice“ ili „špijuni“. To je dovodilo do unutarnjih sukoba. Svojom glasnoćom privlačili bi pažnju onih koji su bili istinski spremni na akciju, kako bi ih lakše locirali i dojavili centrali u Beogradu, što je često završavalo likvidacijama.
Ako netko danas koristi iste metode – agresivnost koja odbija običnog čovjeka, napade na obitelj i prostačko ponašanje pod krinkom domoljublja – on zapravo radi isti posao koji je nekoć radila Udba: čini samu ideju Hrvatske neprivlačnom i sramotnom. Ukoliko ovakvo što nekome zvuči nerealna usporedba možda bi ga trebalo poučiti o tomu u kojoj mjeri su danas upravo te strukture prisutne, ali pod drugim plaštem. Scena je ista samo drugi glumci, s izdajom na usnama i kesom srebrenjaka u ruci, pjeva jedna pjesma dok opisuje “neoudbaške metode” kojima je cilj ogaditi javnosti bilo kakvu domoljubnu politiku i osigurati da ona ostane na marginama društva kako bi se stvorile pretpostavke povratku Hrvatske u Regiju (istu onu koju su nekoć prvom Predsjedniku Hrvatske predlagali predstavnici iz NATO i EU, a o čemu je Franjo Tuđman otvoreno govorio pred kraj svog života).
Iza ovakvih akcija korist imaju i one struje tzv desnog centra jer domoljubne snage koje sumnjaju u autentičnost tog desnog centra iznova privlače sebi one koji su nezadovoljni njihovom “umjerenom” politikom u trenucima kada se u javnosti od njih očekuje oštrija osuda onih koji rade otvoreno protiv nacionalnih interesa.Svaki put kad Keleminec izvede radikalan i moralno upitan potez, desni centar dobiva priliku da se u javnosti prikaže kao „jedina civilizirana i odgovorna domoljubna opcija“. Oni tada kažu: “Vidite, mi smo domoljubi koji poštuju institucije i bonton, a ono tamo je kaos.” Riječ je o klasičnoj „apsorpciji nezadovoljnika“. Desni centar često vodi politiku koja je konzervativnim biračima previše mlaka ili popustljiva, međutim, kada se pojavi radikalna alternativa koja djeluje “udbaški” ili „desničarski neuračunljivo“, ti nezadovoljni birači se iz straha od ekstrema vraćaju pod njihovo okrilje. Biraju “manje zlo” jer ne žele da ih se poistovjećuje s agresivnim ispadima, radikalizmom i „ustaštvom“. Vidi se to po tome što taj „desni centar“ odmah reagira kada su ovakvi slučajevi u pitanju, a kad je velikosrpski ekstremizam u pitanju nerijetko ostaju u „pozadini zbivanja“. Na taj način osiguravaju status “stabilnog faktora”, te u očima svijeta i neprijatelja Hrvatske djeluju kao politički amortizeri.
Slučajevi poput ovog Keleminčevog upijaju energiju nezadovoljstva politikom vladajućih i pretvaraju je u neuvjerljivi teatar. To je klasičan primjer simbiotskog odnosa gdje radikal hrani mainstream, a mainstream koristi radikala kao strašilo za discipliniranje vlastitog biračkog tijela.
U takvoj konstelaciji odnosa, koji se u političkim kuloarima nazivaju
„teatrom sjena“, Keleminčev istup prestaje biti radikalni prosvjed i postaje „funkcionalni dio scenografije“. Ako prihvatimo tezu da su i pozicija i opozicija tek „lice i naličje iste kovanice“ iskovane u centrima izvan Hrvatske (kako Vladimir Šeks u jednom svom „inspirativnom momentu“ reče), onda ovakvi prosvjedi služe kao savršen „ventil“ i „distrakcija“. U sustavu gdje je stvarna moć izmještena iz Sabora u neformalne centre, narodno nezadovoljstvo je opasna energija. Keleminec (radio to svjesno ili ne, nebitno je) tu energiju kanalizira u moralno neprihvatljive i odbojne globalne pravce. Time on svaku opravdanu sumnju u gubitak državnosti pretvara u farsu. Prosječan građanin, gledajući prosvjed ispred nečijeg stana (uz zahodske četke), ne razmišlja o gubitku suvereniteta koji se sustavno rastače, već o primitivizmu, čime se oštrica narodnog gnjeva otupljuje.
Da bi „glumljena demokracija“ u Saboru izgledala stvarno, potrebni su joj ekstremi kao referentna točka radikalizma (poput opsesije navodnim ustaštvom u pjesmama Marka Perkovića i srcima onih koji ih pjevaju). Dok god Keleminec viče na megafon ispred nečijih stanova, i pozicija i opozicija mogu se prikazivati kao „čuvari stabilnosti“ i „proeuropski civilizatori“. On je onaj nužni „loš momak“ koji svojom pojavom opravdava postojanje tih stranih centara moći.
Njegovo djelovanje je ono što filozof Jean Baudrillard naziva simulakrumom , preslika nečega što zapravo ne postoji. On glumi otpor sustavu, dok zapravo sustav parazitira na njegovim ispadima. Njegov „nacionalizam“ ne nudi rješenja za zaštitu državnih resursa ili demografije, već se bavi simboličkim ratovima ispred kućnih pragova. To je otpor koji ne ugrožava odnarođene političare već ih dodatno osnažuje jer diskreditira samu ideju nacionalnog otpora. U konstelaciji globalnih previranja i poništavanja nacionalnih suverenizama s krajnjim ciljem ukrupnjavanju istih u regije, a njih u desetak svjetskih unija ovakvi akteri su zapravo najlojalniji unutarnji stražari da ne dođe do pobune glede tog ukrupnjavanja. Oni osiguravaju da se prava pitanja nikada ne postave, jer medijski prostor zauzimaju sukobima oko „privatne sfere“ i „moralnog zgražanja“. Oni zapravo bivaju pokusni kunići na kojima se pokazuje da takvi ljudi neće moći stanovati u „babilonskoj kuli“. U takvom scenariju ljudi poput Kelemineca nije protivnci takvog sustava, već njegov najglasniji statist s posebnim zadatkom.
U javnosti i političkim kuloarima već desetljećima traju spekulacije o Draženu Kelemincu kao „projektu“ obavještajnih službi, no važno je razlučiti provjerljive činjenice od indicija koje se temelje na njegovom životopisu. Ne želimo nikoga osuditi bez dokaza, nego ukazati na „duh koji se po plodovima prepoznaje“ (bio toga Keleminec svjestan ili ne) kako bi ovakve pojave i u drugim slučajevima bile prepoznate. Što se njega samog tiče, nema javno dostupnih dokaza ili objavljenih dosjea koji bi izravno potvrđivali da je Dražen Keleminec (rođen 1964.) bio suradnik Udbe u mladosti. Međutim, kritičari često upiru prst u činjenicu da on nikada nije bio ozbiljnije sankcioniran. Taj „teflonski“ status (gdje se sve završi na prekršajnim prijavama) mnogima je sumnjiv. U više navrata je javno priznao da je u mladosti bio član Saveza komunista.. On to opravdava „mladošću i zabludom“, no za njegove protivnike na desnici to je ključni dokaz „duplog dna“. Teza je sljedeća: osoba koja je prošla KP indoktrinaciju idealna je za ulogu „spavača“ ili provokatora koji će kasnije svojim radikalizmom kompromitirati hrvatsko domoljublje. Često se spominje i njegov obiteljski pedigre. U političkim raspravama (posebno onima koje pokreću drugi pravaši) navodi se da potječe iz obitelji koja je bila bliska tadašnjim strukturama moći u Koprivnici, što mu je navodno omogućilo određenu zaštitu i kasnije infiltriranje u pravaški pokret 1990-ih. Povjesničari i analitičari pravaške scene često ističu da je Keleminec bio jedan od ključnih aktera koji su, uz pomoć tadašnjih obavještajnih službi (SZUP), sudjelovali u nasilnom preuzimanju i razbijanju izvornog HSP-a 1993. godine u Kutini. To se razdoblje smatra ključnim trenutkom kada je država „ukrotila“ desnicu, a likovi poput Keleminca su tada, prema tim tvrdnjama, odigrali ulogu operativaca na terenu.
Bila to istina ili ne vlast dobiva dokaz da je krajnja desnica „luda“, a lijeva oporba dobiva ulogu žrtve i skok u rejtinzima uoči budućih Izbora. Dok strani centri dobivaju alat za ucjenjivanje političara iz Hrvatske. Njegov put od člana Partije do najglasnijeg „desničara“ koji sustavno nanosi štetu desnici, za mnoge je sasvim dovoljna indicija da se radi o subverzivnom djelovanju po starom receptu. Činjenica je da je postao član Partije u vrijeme kada je komunistički sustav već bio u dubokoj krizi, ali i da je iz Saveza komunista izašao 1989. godine, tek kada se taj sustav počeo urušavati i kada su se počele nazirati prve naznake višestranačja. Kritičari s desnice, poput onih iz kruga nekadašnjeg vrha HSP-a, često ističu da je upravo taj period ključan. Teza je da su se u tim godinama (1988.–1990.) provodile najintenzivnije regrutacije mladih kadrova od strane tadašnje Službe državne sigurnosti (Udbe) kako bi se infiltrirali u nove stranke koje su se tek osnivale (poput HSP-a ili HDZ-a).
Činjenica da je osoba koja danas prosvjeduje ispred privatnih stanova i nastupa s najradikalnijih desnih pozicija započela karijeru u istoj onoj Partiji protiv koje se danas deklarativno bori, za svakog ozbiljnog analitičara to predstavlja klasičan profil provokatora čiji je zadatak diskreditacija desne ideje iznutra. Taj prelazak iz “crvenog” u “crno” bez međufaze nužne za sazrijevanje svojstven je profilu provokatora s ciljem subverzivnog djelovanja. Mnogi su naime članovi partije preko noći prešli ili u HDZ ili u SDP. Ništa se suštinski nije promijenilo, reče u jednoj kontakt emisiji „udbaš pokajnik“ Kekić. Možemo pjevati himnu i mahati zastavom, no sve ostalo je upitno, kaže onaj koji je možda najmjerodavniji o tim stvarima govoriti kao „insider“. „Instant-preobraćenja” postala su zaštitni znak hrvatske političke tranzicije. Izostanak faze sazrijevanja ključni je indikator da se često nije radilo o promjeni uvjerenja, već o „promjeni radnog zadatka“ ili čistom oportunizmu.
Zanimljivo je da su metode koje Keleminec koristi danas (javno prokazivanje “izdajica”, zastrašivanje privatnih osoba, unošenje nemira preko agresivne retorike …) zapravo identične metodama koje je koristio represivni aparat sustava u kojem je on počeo svoju karijeru. To sugerira da “softver” u glavi ostaje isti, samo se “hardver” (stranački dres) promijenio. Time je stvorena situacija u kojoj su se “lice i naličje” iste kovanice samo preselili u nove dvorane. Desni centar je apsorbirao poduzetne tehnokrate, odnosno birokrate bivšeg sustava. Ekstremna desnica je u dosta slučajeva apsorbirala mnoge “operativce”, dok je ljevica usisala ideološke protivnike po uvjerenju. Rezultat svega toga je da su autentični domoljubni glasovi potpuno zagušeni.
Duhovni i intelektualni razvoj zahtijeva vrijeme. Čovjek koji istinski spozna pogrešku totalitarnog sustava obično prolazi kroz fazu katarze, povlačenja ili barem umjerenosti. Nagli prelazak u drugu krajnost obično služi za dokazivanje lojalnosti novim gospodarima. Bivši komunisti koji su postali najžešći desničari to često rade kako bi prikrili svoju prošlost (“napad je najbolja obrana”). Ako se u Kelemineca ne može direktno uprijeti prstom, ono što je sigurno jeste da domoljublje ne može ogaditi nitko kao što mogu ljudi iz onog sustava, a danas se ponašaju ekstremno drugačije nego što to domoljubne vrijednosti zahtijevaju. Oni koji su “preko noći” promijenili dresove, zapravo su osigurali da se vlast nikada ne promijeni, već samo način na koji se ona narodu prezentira dok se iza kulisa odnosi pravi kapital.
Ovakve stvari samo potvrđuju da je stvarna politička moć u Hrvatskoj potpuno odvojena od naroda. Dok se u pozadini, pod ravnanjem “stranih centara moći”, provode procesi koji rastaču nacionalni suverenitet, javnosti se servira jeftini ulični teatar sa svrhom da diskreditira svaki pokušaj stvaranja ozbiljne domoljubne opozicije. Pojmovi poput obitelji, vjere i domoljublja postaju tek ambalaža za lažno predstavljanje (poput nekih koji se vole uslikati uz crkvene velikodostojanstvenike, uoči nekog koncerta – poput Thompsonovog- ili kod proslava naših sportaša na velikim natjecanjima.)
Fenomen “crvenog” koji postaje “crni” bez faze sazrijevanja pokazuje da su strukture iz bivšeg sustava uspješno preživjele tranziciju. Takvo što postoji još u Hrvatskoj i Sloveniji. Pravi otpor odnarođenim strukturama ne događa se sa zahodskim četkama na tuđem pragu, već kroz izgradnju novih, autentičnih i moralno ispravnih alternativa koje neće biti “anti-svjedoci”, već istinski čuvari onoga što je od države ostalo. Sve ostalo je samo dimna zavjesa koja služi održavanju statusa quo.
Mislio sam ovdje završiti, no zagrebimo još jedan sloj ispod površine i razmislimo o njemu tako što ćemo se upitati može li sve ovo biti izlika za uvođenje izmjena Zakona o javnim prosvjedima ispred privatnih domova? Odnosno već skrojen plan, koji preko ovakvih reakcija “potiču” ljude u vlasti da donesu “rješenja”, a sve iz straha za sebe i svoje obitelji u situacijama kad se budu uvoditi jači mehanizmi tehnokratske kontrole?
Manje-više znamo da se za one iz „stranih gremija“ kaže kako u mračnim zakutcima svojih loža smišljaju „Agendu“ (Plan) nakon kojeg slijedi „akcija koja izaziva problem, a potom reakciju javnosti, nakon čega dolazi do ponude Rješenja“. Drugim riječima, piromani se na kraju pojavljuju i kao vatrogasci. Zato se za kaos u svijetu kaže da je „determinirani (kontrolirani) kaos“ koji će se okončati kad te „elite“ osjete da su spremne ponuditi Rješenje. U tom smislu opravdano je postaviti pitanje: Jesu li ovi Keleminčevi prosvjedi upravo onaj potrebni “problem” koji će opravdati restriktivna “rješenja”. Da bi vlast uvela zakon koji ograničava prosvjede, mora imati snažnu podršku javnosti. Slučajevi uznemiravanja stanara i obitelji (ispred Tomaševićevog, Oreškovićkinog ili stana Anke Mrak) idealni su za to. Građani i udruge civilnog društva, zgroženi primitivizmom i nebrigom za članove obitelji političara, mogli bi tražiti zabranu za takvu vrst okupljanja. Ukoliko Vlada nađe za shodno (kao što ne radi ništa da zaštiti braniteljsku populaciju i opravdane domoljubne proteste) da dopunama Zakona “zaštiti građane i mir” (“Zakon o zaštiti privatnosti javnih osoba”) moglo bi se dogoditi da pod krinkom zaštite obitelji uvede izmjene Zakona o javnom okupljanju koje bi npr. definirale minimalnu udaljenost od privatnih objekata (npr. 500 metara); Uvedu strože kazne za korištenje razglasa u stambenim zonama; Daju policiji veće diskrecijsko pravo da proglasi prosvjed “uznemiravanjem”, a onda još k tomu uvedu nepopularne mehanizme kontrole (npr. stroži digitalni identiteti). Na taj način bi se radikalni performans jednog marginalca iskoristio kao trajna kočnica za bilo kakav učinkovit građanski neposluh u budućnosti. Dok narod misli da se zakoni donose protiv “luđaka sa zahodskim četkama”, zakoni se zapravo donose protiv svakog oblika stvarnog pritiska na moćnike i njihove zaštite u trenucima kad krenu s uvođenjem pojačane digitalne kontrole u svim ostalim sferama javnog života. U tom slučaju ovo bi bila klasična subverzivna operacija: pošalješ nekoga da se ponaša nepodnošljivo kako bi dobio legitimitet za uvođenje reda koji će kasnije onemogućiti bilo kakav otpor. To je ta “dupla igra” u kojoj su akteri poput Keleminca zapravo pokusni kunići za uvođenje nove faze kontrole sa svrhom da prokrče put zakonima koji će sutra pogoditi sve građane.
Kao što rekoh, u politici se rijetko dopuštaju ovakvi incidenti ako od njih netko na vrhu nema dugoročnu korist. No, idemo sad korak dalje! Je li ikome palo na pamet da bi se sve ovo moglo odraziti i na okupljanja molitelja krunice svake subote na trgovima hrvatskih gradova? Ta, već postoje inicijative određenih krugova koji o tome javno “progovaraju”, a s obzirom da u politici ne postoji slučajnost to bi moglo značiti da se teren već priprema. Ova pretpostavka je i pravno i politički gledano, vrlo utemeljena . Restriktivni zakoni koji se “skroje” zbog agresivnih pojedinaca često se u praksi prvo primijene na mirne, ali ideološki “nepoželjne” skupine. Zakonski okvir se stvori preko tzv. proširenja definicije “uznemiravanje” Ako bi se zakonske izmjene fokusirale na subjektivni osjećaj uznemirenosti građana na javnim površinama, to bi gradonačelnicima dalo moćan alat. Gradonačelnik bi mogao tvrditi da molitvena okupljanja “uznemiruju prolaznike” ili “stvaraju nelagodu stanarima okolnih zgrada na trgu”, izjednačavajući ih s agresivnim prosvjedima pod krinkom “zaštite mira”. U tom slučaju on se pojavljuje kao “arbitar javnog reda” (sjetimo se dvostrukih aršina o Gay pride-ovima i Pro Life aktivistima). Iako gradonačelnici trenutno nema zakonsku ovlast izravno zabraniti prosvjed (to radi policija/MUP), on može koristiti komunalne odluke o zauzimanju javne površine. Mogao bi uskratiti dozvolu za postavljanje razglasa ili ograđivanje prostora ili prema sigurnosnoj procjeni vršiti pritisak na policiju tvrdeći da takva okupljanja izazivaju sukobe s kontra-prosvjednicima, pa bi ih “zbog sigurnosti” trebalo izmjestiti na periferiju. Vidimo u medijima i po društvenim mrežama da ideološki krugovi koji “maštaju” o zabrani krunice na trgovima već koriste Keleminca u svojoj retorici u pokušaju sve što ima predznak “desno” ili “kršćansko” strpati u isti koš s radikalizmom. Neki već pišu: “Treba zabraniti uznemiravanje ispred stanova, ali i ideološko uznemiravanje na trgovima”.
Moramo biti svjesni da cilj “stranih centara moći” i lokalnih tehnokrata jest stvaranje sterilnog javnog prostora u kojem nema mjesta za snažne identitetske simbole, bilo da je riječ o krunici ili nacionalnoj zastavi. Ukoliko krenu s izmjenama zakona najvjerovatnije će to biti uz obrazloženje o pretvaranju trgova u prostore gdje su dopuštene samo “komercijalne” i “neutralne” aktivnosti, dok se svako okupljanje s duhovnom ili nacionalnom težinom proglašava “potencijalno opasnim”.
Postoji stvarna opasnost da se Keleminečeva “medvjeđa usluga” domoljublju iskoristi kao legalni most za zabranu molitelja. Vlast bi mogla donijeti zakon koji naizgled “čisti” ulice od agresivaca poput njega, ali bi u sitnim slovima tog zakona stajale odredbe koje bi omogućile gradonačelnicima da proglase bilo koje redovito okupljanje (poput subotnje molitve) “neprimjerenim korištenjem javnog prostora”.
Tako bi Keleminec, kao “anti-svjedok”, neizravno pomogao u izgonu krunice s trgova, što je krajnji cilj onih struktura koje se boje autentičnog, mirnog i postojanog kršćanskog svjedočanstva. To je klasična diverzija: stvoriš buku na jednom kraju (Keleminec), da bi u tišini pod krinkom zabrinutosti za opću sigurnost mogao uvesti cenzuru na drugom (molitelji).