Piše: Vlado Marušić
Postoje istine koje se ne izgovaraju lako, jer paraju tišinu i razotkrivaju ono što mnogi žele zadržati skrivenim pod velom prividne demokracije. Jedna od tih istina jest da su Slovenija i Hrvatska, unatoč članstvu u Europskoj uniji, još uvijek duboko uronjene u nasljeđe jednog sustava koji nikada nije do kraja osuđen, niti odbačen , a taj sustav je komunizam.
Dok su mnoge države koje su izašle iz socijalističkog poretka jasno i nedvosmisleno napravile otklon od totalitarnih ideologija, prihvativši nekoliko rezolucija Vijeće Europske unije koje jednako osuđuju nacizam, fašizam i komunizam, upravo su Slovenija i Hrvatska ostale na pola puta. Kao da ih nešto nevidljivo, ali snažno, i dalje drži vezane za prošlost koju nikada nisu do kraja raskrstile.
U toj nedovršenoj povijesti leži odgovor na mnoge današnje nelogičnosti. Jer nije slučajno da se već desetljećima, od završetka Domovinskog rata, na vlasti izmjenjuju političke strukture koje su pravno, ideološki, a često i biološki nasljednici Saveza komunista Jugoslavije. U Hrvatskoj se ta rotacija ogleda kroz dvije vodeće stranke, HDZ i SDP, čije vodeće političke strukture političara su čisti produkt Udbaško-komunističkih političkih struktura propalog jugo-komunističkog sustava, dok se u Sloveniji politički sukob vodi između lijevih snaga predvođenih Robertom Golobom i desnog bloka na čijem je čelu Janez Janša.
U takvom ozračju nije čudno što svaka inicijativa koja poziva na očuvanje kršćanskih vrijednosti, dostojanstvo branitelja, zaštitu života od začeća do prirodne smrti ili odgovornu demografsku i migracijsku politiku nailazi na zid šutnje, osporavanja ili otvorenog neprijateljstva. Kao da postoji nevidljiva granica preko koje te ideje ne smiju prijeći.
Još bolnije od toga jest odnos prema vlastitoj povijesti. Komemoracije žrtava Križnog puta, koje bi trebale biti mjesto pijeteta i istine, često postaju predmet političkih obračuna i osporavanja, osobito u Sloveniji i Austriji. Napadi na Marka Perkovića Thompsona i zabrane njegovih nastupa nisu tek pitanje glazbe , oni su simbol dubljeg sukoba identiteta, sjećanja i istine. Istodobno, suradnja lijevo-liberalnih političkih struktura u obje države pokazuje zavidnu razinu koordinacije. Kroz medije, institucije i kulturu oblikuje se narativ u kojem se domoljublje često prikazuje kao prijetnja, a tradicija kao teret.
Slovenija, koju mnogi vide kao uzor uređenosti i napretka, također nosi teret nerazriješene prošlosti. Jer napredak bez istine nije potpun. Društvo koje ne napravi jasan odmak od totalitarnih temelja ostaje ranjivo ne izvana, nego iznutra. No unatoč svemu, povijest nas uči jednoj važnoj lekciji: narod nije moguće trajno utišati. Njegova snaga ne leži u buci, nego u ustrajnosti. Promjene koje su duboke i pravedne ne dolaze preko noći, niti kroz podjele i sukobe, nego kroz svijest, odgovornost i zajedništvo.
Zadnji primjer parlamentarnih izbora u Sloveniji ove nedjelje 22.ožujka 2026.godine zorno pokazuje na što su sve spremni ti koji se drže političara Roberta Goloba aktualnog Predsjednika Vlade Slovenije i predsjednika stranke Pokret sloboda,kada su preko noći okrenuli rezultate izbora u kojima je vodio Janez Janša Predsjednik SDS(Slovenska Demokratska Stranka) da bi on pod nejasnim okolnostima za običan puk a posve jasnim za one koji prate izbore izgubio prednost od 1% glasova a sve zahvaljujući izbornim prevarama i manipulacijama iznutra Slovenije i van nje jer je tim odnarođenim strankama i njihovim političkim predstavnicima nezamislivo ukoliko bi na vlast došao netko poput Janše koji njeguje Katoličke i domoljubne vrednote koje su prijetnja svima u EU pa i ovima u Sloveniji, te su u tom smislu spremni na sve, korupciju, podmićivanje, batinjanje, prijetnje, ucjene, pa čak i na likvidaciju nepoćudnih političkih protivnika.
To je na žalost ista bolna činjenica i u RH pa i u svim drugim državama EU ukoliko se na političkoj sceni pojavi zdrava desna politička opcija koja zagovara sve katoličke i domoljubne vrednote svoga naroda.
Zato budućnost Slovenije i Hrvatske neće ovisiti samo o političkim elitama, nego o ljudima o njihovoj spremnosti da traže istinu, njeguju vrijednosti i grade društvo u kojem će sloboda, dostojanstvo i vjera imati svoje mjesto, ne kao relikt prošlosti, nego kao temelj budućnosti. Jer narodi koji pamte tko su uvijek pronađu put kamo trebaju ići.
Ipak unatoč financijskoj moći,uz čiju pomoć dobivaju vlast, imaju Javne medije u rukama, gospodarstvo, kulturu, te sve druge sfere Javnog, političkog, kulturnog i gospodarskog života dade se primijetiti kako se u EU bude desne političke opcije koje već uzimaju dobar dio vlasti u svim državama te će borba s ovim drugima koji zagovaraju sve ono za što se bore desne političke opcije vrlo brzo polučiti svoje rezultate, a kad ta borba doživi svoj vrhunac na političkoj i javnoj sceni više neće biti onih koji zagovaraju LGBTIQ agendu, abortus, eutanaziju, rodni identitet,niti onih koji brane najgori sustav u povijesti čovječanstva komunizam, onih koji napadaju temelje Svete Katoličke i Apostolske crkve, Branitelje, Domovinski rat, koji napadaju molitelje krunice po trgovima, koji napadaju najvećeg živućeg glazbenika i Branitelja u Hrvatskoj Marka Perkovića Thompsona i sve ono što on predstavlja, niti će biti više onog temeljnog postulata komunista koji se ogleda u moralno-političkoj podobnosti odnosno članstvu u HDZ ili SDP,kako bi netko dobio namještenje u bilo kojoj JU ili JP, po sustavu“ja tebi-ti meni“.
Drugim riječima ovima koji se nalaze nasuprot Janšama i Thompsonima se ne piše dobro.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba