Dana 23. siječnja 2026. bend Zabranjeno pušenje nastupio je u HNK-u u Zadru. Tijekom nastupa frontmen Sejo Sexon (Davor Sučić) ušao je u dio programa u kojem je ismijavao Thompsona i pjesmu „Ako ne znaš šta je bilo“, pritom iznoseći rečenice koje su kod mnogih izazvale ogorčenje.
Autor: Ivan Vohrić, fb objava
U tim izjavama spominjao je Dubrovnik i Liku na način koji ne zvuči kao satira ili kritika glazbe, nego kao relativizacija ratne stvarnosti i omalovažavanje hrvatskog iskustva Domovinskog rata.
Dubrovnik nije metafora, niti tema za šalu.
Dubrovnik je bio pod srpsko-crnogorskom opsadom, a napadi JNA započeli su 1. listopada 1991. Grad je prošao razaranja, pogibije i progon stanovništva.
Isto tako, Lika nije “prazan prostor” i “medvjed”, nego kraj koji je tijekom rata doživio okupacije, progone, stradanja civila i razaranja.
Posebno je važno naglasiti: Zadar, u kojem je održan ovaj nastup, također je bio pod udarima velikosrpskih granata. Upravo zato je teško prihvatiti da se u takvom gradu, na pozornici javne ustanove, ratna tema tretira kao dosjetka.
Ovdje nije riječ o zabrani humora, niti o tome da netko “ne smije imati stav”.
Riječ je o mjeri.
Ako se o razaranju Sarajeva govori s ozbiljnošću i pijetetom – što je potpuno ispravno – onda isti standard mora vrijediti i za Dubrovnik, Zadar, Liku, Vukovar i sve hrvatske žrtve.
Jer poštovanje ne može biti selektivno.
Hrvatska je u ratu primila i zbrinula stotine tisuća izbjeglica iz BiH, a mnogi Hrvati su branili svoj dom bez mržnje prema drugima, ali s jasnom sviješću o istini i odgovornosti.
Zato, kao društvo, imamo pravo reći:
Domovinski rat nije materijal za relativizaciju.
A žrtve, bilo hrvatske, bošnjačke ili srpske, ne smiju biti predmet podsmijeha.
Istina nije ekstremizam.
Istina je minimum poštovanja.
Prepiska Sučićevog dijaloga:
“Slušam gdje čovjek 5 minuta nagovještava, da će mi reći šta je bilo, ali nikako da mi kaže! Upućuje me na zidine Dubrovnika, ja sam stajao pred zidinom…”
“Ništa mi nije rekao! Ali najveći je problem s Likom!”
Relativizacija ratne stvarnosti
Rečenice tipa “ne znam šta je bilo u Dubrovniku” nisu neutralne.
Dubrovnik nije “tema za nagađanje”, nego povijesno i dokumentirano mjesto:
opsade, granatiranja, pogibija civila i branitelja, razaranja, progona.
Kad netko kaže “ne znam što je bilo”, a publika se smije, to ispada kao da je rat u Hrvatskoj nešto maglovito ili “prenapuhano”. To je relativizacija, a ne humor.
“Sada u ovo doba ćeš u Lici prije naći medvjeda nego čovjeka”
“I sad zamisli, dođeš tamo, “šta kaže Lika”, ono medvjed!”
“Ja ću pisati Thompsonu, da ja nisam toliko prosvijetljen”