Ono što se nekoć smatralo najuglednijim filmskim događajem u Hrvatskoj – Pulski filmski festival – danas se, nažalost, pretvara u ideološku pozornicu, ne za obnovu Jugoslavije, kako su to ranije tvrdili mnogi zabrinuti intelektualci, već za nešto još opasnije – rehabilitaciju i tihu promociju ideje Velike Srbije.
Na ovogodišnjem festivalu, pod krinkom umjetnosti i slobode izražavanja, publika je svjedočila nizu politički obojenih trenutaka koji su jasno pokazali da su organizatori festivala postali servilni kvislinzi jedne šire kulturno-političke agende. Festival više ne odražava hrvatsku kulturnu stvarnost, nego postaje poligon za nadmetanje dviju frakcija velikosrpske ideologije, koje se, kako izgleda, pripremaju za raspodjelu moći u nekoj budućoj „zajedničkoj državi“ na ruševinama hrvatskog suvereniteta.
Vrhunac političke provokacije zbio se kada je jedan od nagrađenih autora iskoristio pozornicu da pozove mlade Hrvate da odbiju služenje vojnog roka, sugerirajući im da se pozovu na priziv savjesti. Takav poziv, u današnjem geopolitičkom trenutku – kada svjedočimo ratu u Ukrajini, nestabilnostima na Kosovu i sve otvorenijim prijetnjama srpskog političkog vrha prema susjednim državama – djeluje kao izravna subverzija hrvatske obrambene sposobnosti.
No to nije bilo sve. Drugi dobitnik – kako bi dodatno zaokružio političku dimenziju festivala – s pozornice je uzdignutom šakom uzviknuo: „Mi ćemo pobediti!“ Simbolika te poruke i način na koji je izrečena nije promakla nikome tko poznaje politički leksik velikosrpske ideologije. Riječ je o jasnoj poruci o kulturnoj i političkoj dominaciji, o nastavku rata drugim sredstvima – onima mekim, kroz kulturu, ali s istim ciljem.
Dodamo li tomu i činjenicu da se sve češće na festivalima u Hrvatskoj nagrađuju filmovi koji dolaze iz Srbije, koji promoviraju narativ o “zajedničkoj prošlosti”, “bratstvu i jedinstvu” ili prikazuju Hrvatsku u negativnom svjetlu, postaje jasno da se domaći filmski prostor pretvara u kulturno bojište, na kojem hrvatski identitet sustavno gubi.
U pozadini cijele priče stoji i izdašno financiranje iz državnog proračuna, putem HAVC-a i Ministarstva kulture, koji očito nemaju kontrolu nad ideološkim smjerom projekata koje podupiru. Umjesto da se hrvatski film koristi za jačanje nacionalne samosvijesti i promicanje istine o Domovinskom ratu, on se sve više koristi kao sredstvo za brisanje granica, relativizaciju povijesti i rebrendiranje velikosrpske agresije kao „građanskog sukoba“.
Je li to još uvijek hrvatski filmski festival – ili smo svjedoci kulturne okupacije iznutra, uz blagoslov domaće političke i kulturne elite? Vrijeme je da se hrvatska javnost probudi i progovori o ovoj sramotnoj instrumentalizaciji kulture u političke svrhe koje nemaju nikakve veze s hrvatskom državnosti, slobodom ni demokracijom.
(na osnovu teksta Darke Bekića na facebooku)