Piše: Vlado Marušić
Teško je ne primijetiti kako se posljednjih godina u Hrvatskoj, kao prema nekom dobro uigranom scenariju, pojavila cijela vojska lijevih „piskarala“, samozvanih novinara, analitičara, aktivista i „intelektualaca“ čiji je glavni zadatak napadati sve što ima predznak hrvatskog, nacionalnog, domoljubnog i kršćanskog.
Zadnji u nizu orkestriranih napada tih tzv. „lijevih piskarala“ bili su usmjereni na Marka Perkovića Thompsona nakon njegovih veličanstvenih koncerata u Zagrebu i Sinju, na Zlatka Dalića zbog njegove izjave o hrvatskom domoljublju, na župnika u Sinju Marinka Vukmana nakon njegove propovijedi na Veliku Gospu, te općenito na svakoga tko brani hrvatske vjerske, nacionalne i kulturne vrednote.
Zanimljivo je kako se ti „napadnuti“, premda ih nitko nije imenovao, sami otkriju i prepoznaju, nakon čega postaju napadači bez mjere i granice. Tu valja izdvojiti Daliju Orešković, Vlatku Pokos, Severinu te čitavu plejadu „igrača“ lijevog političkog spektra, koji svako malo iskaču iz „paštete“, pa se čovjek s pravom upita tko im i zašto daje tolik medijski prostor. Stoga se s pravom može reći kako se protiv Republike Hrvatske vodi neki drugi rat u kojemu je oružje zamijenjeno tipkovnicama, a koje istinskim hrvatskim domoljubima, odnosno ogromnoj i najbrojnijoj većini Hrvata, zadaju bolne udarce – u zemlji i inozemstvu – nerijetko bolnije od onih iz nedavno završenog pobjedničkog Domovinskog rata.
Od medijskih stupaca i portala do društvenih mreža, njihova retorika uvijek je ista: Hrvatska je, po njima, „klerofašistička“, branitelji su „povlašteni“, a svaka nacionalna vrijednost sramotna je „ustašizacija“. No, postavlja se pitanje: otkud tolika poplava takvih glasova i zašto baš sada?
Prvo, riječ je o nasljeđu jugoslavenskog sustava. Generacije koje su odrasle u jednopartijskom režimu naučene su da se domoljublje ismijava, a nacionalna svijest guši. Nakon 1990-ih mnogi od njih nisu promijenili „kožu“, nego su prešli u „novinarstvo“, „civilno društvo“ i „nevladine udruge“.
Drugo, snažan je i utjecaj financijskih centara moći izvan Hrvatske. Brojne „nezavisne“ platforme i mediji žive od donacija stranih fondacija, dok je velik dio javnih medija u RH u vlasništvu i pod utjecajem Srba, koji itekako imaju interes da Hrvatska bude slaba, podijeljena i bez vlastitog identiteta. Kroz medije su pronašli najbrži i najlakši način blaćenja svih hrvatskih vrednota, kada to već nisu uspjeli u Domovinskom ratu.
Treće, radi se o dubokoj nesigurnosti tih ljudi. Oni ne mogu prihvatiti da je hrvatski narod svojom žrtvom i snagom stvorio državu, pa je zato nastoje obezvrijediti. Lakše im je blatiti nego priznati veličinu naroda koji je kroz povijest preživio i jače oluje.
Unatoč toj buci, jedno je jasno: hrvatske vrijednosti – ljubav prema domovini, vjera, obitelj, braniteljska žrtva i nacionalni ponos – ne mogu uništiti nikakvi plaćenički tekstovi ni propagandne kampanje. Oni samo dokazuju da istina smeta i da domoljublje i danas ima snagu koja uznemiruje one koji bi najradije vidjeli Hrvatsku bez korijena i identiteta.
Na nama je da ne šutimo. Jer kad oni pišu otrovnim perom, mi moramo odgovoriti glasom istine. A istina je da Hrvatska živi i da će živjeti dokle god ima onih koji je vole i brane – perom, djelom ili žrtvom.
U ovom novom, nametnutom ratu tipkovnicama opet će pobijediti istinski domoljubi Hrvati, jer imaju zalog u preko 750.000 mladih sa zagrebačkog i sinjskog hipodroma, koji su objavili rat tim ratnicima iza tipkovnica i onima koji ih financiraju.
Vlado Marušić / Braniteljski portal.ba