Piše: Josip Milić
U javnom prostoru Hrvatske već se tri desetljeća ciklički pojavljuju dvije tvrdnje koje su, po svom sadržaju, logici i povijesnoj podlozi, toliko apsurdne da predstavljaju gotovo udžbenički primjer specijalnog rata: mit o „prodaji Vukovara“ i teza o dogovoru Tuđman–Milošević. Obje su nastale u kuhinjama KOS-a, obavještajnog i propagandnog stroja Jugoslavenske narodne armije, čiji je primarni cilj bio razbijanje hrvatskog nacionalnog tkiva, sijanje nepovjerenja i diskreditacija vodstva Republike Hrvatske u trenutku stvaranja države.
Danas, 30 godina poslije, te dvije konstrukcije i dalje se povlače po marginama politike, medijima, društvenim mrežama, pa čak i u ponekim „analitičkim“ krugovima koji na štetu istine i žrtve Vukovara – reproduciraju narative agresora.
Kako je KOS proizvodio „dokaze“ koji ne postoje
KOS je djelovao po jednostavnoj formuli: optuži protivnika za ono što sam radiš. Dok je JNA zajedno sa srpskim paravojskama razarala Vukovar, dok je provedena brutalna opsada i sustavno uništavanje grada, KOS je paralelno kreirao priču da je „Vukovar žrtvovan“, da je „netko dogovorio pad“, da je „netko prodao grad“. Nije bilo važno što za to ne postoji niti jedan dokument, niti jedan suvisao dokaz, niti jedan svjedok s ikakvim kredibilitetom. Bitno je bilo proizvesti sumnju – i ostaviti je da živi.
Ta metoda bila je dio psihološko-propagandnog djelovanja: dok ubijaš, optužuješ žrtvu. Dok rušiš, tvrdiš da je protivnik sve isplanirao. A kasnije, kad proširiš laž dovoljno puta, uvijek će se naći netko tko će je održavati u opticaju – bilo iz političkih interesa, bilo iz neznanja.
Zašto je mit o „prodaji Vukovara“ besmislen
Da je ovaj mit besmislen, svjedoči elementarna logika:
Da je Hrvatska htjela prepustiti Vukovar, ne bi mjesecima slala ljude, oružje, sanitetski materijal i političku potporu gradu pod opsadom.
Ne bi se iz Zagreba rušile zapreke međunarodnoj zajednici da se istina o razaranju razotkrije.
Ne bi se dogodilo da se tisuće hrvatskih branitelja bore do zadnjeg metka, u borbi koja je agresora toliko iscrpila da je zaustavila JNA na putu prema ostatku Hrvatske.
Vukovar nije bio „predan“. Vukovar je pao nakon tromjesečne borbe protiv jedne od najjačih vojski Europe, uz potpunu blokadu, bez streljiva, bez lijekova, bez vode, hrane i zraka. Pao je, ali je svojom žrtvom spasio Hrvatsku. To su činjenice, a ne konstrukcije.
„Dogovor Tuđman–Milošević“: konstrukcija za unutarnje rušenje Hrvatske
Druga velika laž – navodni „dogovor Tuđman–Milošević“ – još je prozirnija. Ako je itko doista vjerovao da je Tuđman dogovorio dio teritorija Hrvatske sa srbijanskim vođom koji je javno zagovarao Veliku Srbiju do Virovitice, onda je morao ignorirati:
činjenicu da je Hrvatska u ratu izgubila trećinu teritorija upravo od Miloševićevih snaga;
činjenicu da je Hrvatska 1991. bila praktički nenaoružana, dok je agresor raspolagao cjelokupnim arsenalom JNA;
činjenicu da je Hrvatska pod Tuđmanovim vodstvom međunarodno priznata, dakle potpuno suprotno planovima Miloševića;
činjenicu da su operacije Bljesak i Oluja razbile svaki element srbijanskog projekta, te oslobodile gotovo cijelu državu.
Tuđman i Milošević bili su pregovarači iz nužde, nikako partneri, a najmanje saveznici. Jedan je branio svoju državu, drugi je pokušavao osvojiti tuđu.
Mit o dogovoru bio je i ostao instrument unutarnjeg subverzivnog djelovanja: oslabiti povjerenje u državno vodstvo, stvoriti razdor unutar hrvatskog društva i izjednačiti žrtvu s agresorom.
Zašto KOS-ove laži i danas imaju publiku
Postoje tri razloga:
Lijenost medija – dio medija uvijek će radije reciklirati senzacionalne mitove nego raditi ozbiljan istraživački posao.
Politički interesi – za neke političke aktere, osporavanje Domovinskog rata je prilika za jeftine bodove.
Neznanje i niska nacionalna svijest – kad narod ne poznaje vlastitu povijest, lako prihvati tuđu.
KOS-ove podvale ostaju žive samo ondje gdje se prestane govoriti istina ili gdje ona nikada nije naučena.
Zaključak: Hrvatska država nije nastala na dogovoru, nego na krvi i žrtvi
Oni koji govore o „prodaji Vukovara“ i „dogovoru Tuđman–Milošević“ zapravo preuzimaju narativ agresora i vrijeđaju tisuće hrvatskih branitelja, ranjenika, logoraša i civila koji su dali život za slobodu.
Konstrukcije KOS-a bile su glupe onda, glupe su i danas. Ali opasne su – jer laž koja se dovoljno puta ponovi postaje oružje.
Zato je dužnost hrvatskih novinara, intelektualaca i javnosti da ponovno i ponovno jasno kaže:
Vukovar nije prodan. Tuđman se nije dogovarao o podjeli Hrvatske. Domovinski rat bio je obrambeni, pravedan i osloboditeljski.
Sve drugo – samo je još jedan KOS-ov promašeni pokušaj da pobijedi u ratu koji je izgubio.