Imena ljudi iz ove priče ću promijeniti i to ne iz kukavičluka, već iz poštovanja prema njima i njihovoj tišini.
Bila je to 1992. godina. Godina kada je tzv. JNA, zajedno sa srpsko-crnogorskim četnicima i uz svesrdnu pomoć domaćih kolaboracionista, osvojila lijevu obalu Mostara. Hrvati su morali napustiti svoja ognjišta, dok su ih Muslimani to znaju svi koji su tih dana bili tamo dočekivali s cvijećem. Kao spasitelje.
U danima oslobođenja te lijeve obale, HVO u suradnji s HV-om temeljem Splitske deklaracije koju su u Splitu potpisali Alija Izetbegović i dr. Franjo Tuđman izveo je jednu od najbriljantnijih vojnih operacija. U to vrijeme bio sam sa svojom postrojbom u Kruševu. Nedugo nakon oslobođenja vratio sam se u Mostar kako bih posjetio svoju pokojnu sestru i njezinu obitelj na zapadnoj obali. Stjecajem okolnosti, otišao sam i na lijevu stranu, među naše ljude koji su se vraćali svojim razrušenim kućama.
Tamo sam upoznao njega. Pripadnika HVO-a, desetak godina mlađeg od mene, ali starijeg u licu barem dvadeset. Imao je crvenkastu kosu, lice izborano ratom i borbom duboko urezane bore koje nisu bile od starosti, već od života.
Prišao mi je tiho, nenametljivo, i počeo pričati. Njegov glas bio je miran, bez hvalisanja, ali svaka riječ nosila je teret iskustva koje se ne može opisati.
“Znaš”, rekao je, “bili smo često na pedesetak metara od njih. Ispred, iza, s bokova , četnici svuda. Nije bilo jasno tko će prvi koga iznenaditi. Umorni, iscrpljeni, nas nekolicina zatekla se u jednom vrtu, među kamenim suhozidima. Neki su ležali, neki stajali. I onda , odnekud pojavi se lik u istom maskirnom kao mi, s ‘cigankom’ u rukama. Moj kolega ga je upitao: ‘Jesi ti Krešić?’, jer mu je bio poznat. Ja ga nisam prepoznao. U našim redovima bilo je puno nepoznatih, pa nismo odmah posumnjali.”
Onda, kao iz filma:
“Skoči on na suhozid i vikne: ‘Nisam ja Krešić! Ja sam Puhalo!’ i odmah zapuca. Rafalom po nama.”
“Bio sam mu okrenut leđima. Na leđima mi je bio američki ranac, prepun metaka više od 500 za moju ‘Rumunjku’. Bila je zakočena, ali s metkom u cijevi. Osjetio sam udarce po leđima, kao da mi netko lupa po kralježnici. Pitao sam se kako izgleda umrijeti. Onda sam, više instinktivno nego svjesno, okrenuo Rumunjku na rafal i pogodio ga.”
Tišina. Sve je stalo. Ostao je živ zahvaljujući metcima u rancu koji su zaustavili smrtonosni rafal. Četvorica njegovih suboraca nisu preživjela. On je trebao biti peti. Ali sudbina je odlučila drugačije.
“Nisam mogao stajati, noge su me izdale. Gledao sam ih. Četiri tijela. Ja sam trebao biti među njima… Ali netko je imao drugi plan sa mnom”, rekao je i lagano se nasmiješio , onim osmijehom koji je nekada bio živ, a sada je samo sjenka.
U tom osmijehu, u tim borama, bilo je više boli nego što riječi mogu opisati. Nisu to bore starosti. To su bore duše.
Svaki branitelj nosi svoju priču. Svoj križ. Svoje uspomene koje ga ne puštaju. No neke priče poput ove duboko prorežu i onoga tko ih samo sluša.
Tada sam shvatio nešto važno, nešto što se često zaboravlja:
Domovinski rat je rodio junake koji se u miru ni po čemu ne ističu.
Oni ne traže priznanja, medalje ni naslovnice. Oni samo pokušavaju živjeti s onim što su preživjeli.
Vlado Marušić
Braniteljski portal.ba