Neven Sesardić
Stigma ustaštva koja desetljećima visi nad glavama Hrvata proizvela je u nekih zazor čak i od sasvim običnih hrvatskih riječi koje su bile korištene i prije NDH, i za vrijeme NDH i poslije NDH. U tom kontekstu bi nekim čitateljima moglo biti zanimljivo da je Kuzmanović u članku u Bloombergu pogrešno na engleski prevela naziv Thompsonove pjesme “Bojna Čavoglave“ kao “Battle for Čavoglave“ (tj. “Bitka za Čavoglave“). Pravilan prijevod je, naravno, “Čavoglave Battalion“. Lako je zamisliti da bi neki antifašist koji ne zna što “bojna“ znači radije odlučio prevesti je na engleski napamet nego da još ide trošiti vrijeme i u rječniku provjeravati značenje te riječi sa sumnjivim i odbojnim porijeklom.
(3) Što je sa zvijezdom petokrakom?
Vidjeli smo da su argumenti na koje se Kuzmanović oslanjala u dokazivanju da je ZDS u neskladu s Ustavom krajnje neuvjerljivi. Razmotrimo sada što ona misli o komunističkom naslijeđu. Ona najprije opet citira preambulu Ustava prema kojoj je uspostava temelja hrvatske državne suverenosti…
… izražena u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi… [Dio teksta u boldu Kuzmanović je iz nekog razloga izostavila, unatoč njegovoj očiglednoj relevantnosti.]
A potom, između ostalog, navodi:
U svim tim tijelima sjedili su i predvodili ljudi s crvenom zvijezdom, tzv. komunisti (iako je bilo i ne-komunista). Prema tome, crvena petokraka je simbol hrvatskog suvereniteta kao prethodnica današnje države. Nikako i ničim nije ekvivalentna pozdravu ZDS… Da, komunistički sustav je odbačen na prvim slobodnim izborima. No komunisti su sjedili u ZAVNOH-u, pisali ustav Narodne RH 1947. i dalje, kako se navodi u preambuli, u SOCIJALISTIČKOJ republici Hrvatskoj (you know, the one run by the communists) od 1963 do 1990. Komunisti, s partijskom knjižicom sa zvijezdom. Taj period je eksplicitno dio povijesnog suvereniteta RH… [Kurziv N. S.]
Ovdje treba prvo ponovno naglasiti da preambula nema normativnu snagu te da je ona političko-deklarativni tekst čija je važna funkcija bila predstaviti novu državu međunarodnoj javnosti i dobiti podršku. Potpuna povijesna točnost u tim i takvim okolnostima vjerojatno nije bila najvažnija stvar na svijetu. A ima i nekoherentnosti.
Na primjer, u preambuli se navodi da ujedinjenje Hrvatske sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevinu SHS 1918. nikada nije sankcionirao Hrvatski sabor. U nastavku pak piše da je hrvatska državna suverenost bila izražena i u Ustavu Narodne Republike Hrvatske iz 1947., unatoč tome što niti taj Ustav zapravo nije sankcionirao Hrvatski sabor. Njega je, doduše, izglasalo tijelo koje se zvalo “Ustavotvorni Sabor Narodne Republike Hrvatske“, ali ono nije imalo nikakvu demokratsku legitimnost. Njegovom konstituiranju su prethodili izbori u kojima je oporbeni tisak bio onemogućen, stvarni i potencijalni protivnici komunističke vlasti bili su formalno isključeni iz biračkog prava, bilo je zastrašivanja, prijetnji, pritisaka i drugih neregularnosti, tako da je cijeli postupak bio čista farsa. Pozivanje na Ustav iz 1947. kao jedan od povijesnih korijena hrvatske državne suverenosti (!) moglo je biti opravdavano pragmatičkim rezonima da se olakša međunarodno priznanje Hrvatske, ali sugestija da je taj hrvatski ulazak u polustoljetno komunističko ropstvo dokaz da je crvena petokraka “simbol hrvatskog suvereniteta“ stvarno ne zaslužuje komentar.
Da stvar bude apsurdnija, komunisti su biračima unaprijed objasnili da su izbori samo predstava koja neće imati nikakvog efekta na kasnije političke događaje. Na predizbornom skupu u Zagrebu u studenome 1946. Vladimir Bakarić je rekao:
Naša politika je jasna i ona se ne rukovodi izborima ili neizborima, nego su izbori samo način da ju odobrite i ona ide jednom određenom linijom, linijom koju ne regulira slučajnost, nego potreba naroda. I iza ovih izbora nikakve promjene u politici neće biti, jer i vi birate baš one ljude koje poznate, kojima poznajete političko gledanje, birate ih zato, da bi jače, čvršće i bolje nastavili ići onim putem kojim su pošli…
A i u samom Ustavu iz 1947. u članku 7. piše da je Narodnooslobodilačka borba bila vođena “protiv fašizma i reakcije“ (kurziv N. S.). Izraz “reakcija“ bila je uobičajena etiketa kojom se u komunističkim režimima obilježavalo protivnike vlasti. Dakle, u trijumfalizmu nakon osvajanja vlasti 1945. komunisti su si napokon mogli priuštiti reći cijelu istinu, tj. da NOB nije bila borba samo protiv fašizma, nego i protiv svakoga tko nije prihvaćao komunističku ideologiju. Taj stav je nespojiv s njihovom glavnom parolom “Sloboda narodu!“.
U svojim sjećanjima i Ivan Šibl neočekivano iskreno priznaje da njemu i drugim hrvatskim komunistima hrvatsko pitanje nije bilo u prvom planu jer su imali druge prioritete:
Spomenuo sam hrvatsko pitanje. Mi hrvatski komunisti potisnuli smo ga, moram priznati, u drugi plan. Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnog proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali. Danas više ni sama sebe iz onog doba ne mogu razumjeti. [I. Šibl, Sjećanja I: Iz prijeratnog i ilegalnog Zagreba, Zagreb, 1986, str. 40.]
To Šiblovo svjedočanstvo ima veliku vjerodostojnost, najviše zato što nije uopće jasno zašto bi on sebe toliko razotkrio (a u očima mnogih i kompromitirao) da to sve nije istina. A posebice je značajno to da on ne govori samo o sebi, nego o “nama hrvatskim komunistima“.
Šiblovu konstataciju da su se hrvatski komunisti borili za Sovjetski Savez potvrđuje i to što su oni, zajedno s drugim jugoslavenskim komunistima, nakon njemačkog napada na Jugoslaviju bili cijela dva i pol mjeseca pasivni, a pokrenuli su se na daljinsko upravljanje tek kad je trebalo braniti prvu zemlju socijalizma. Lokalne su prilike bile od sekundarne važnosti.
A nakon završetka rata? Tu isto postoji svjedok s kredibilitetom, demokratski antifašist Bogdan Radica, koji je 1945. posjetio Hrvatsku i prilično detaljno opisao stanje kakvo je zatekao. Ovo je najzanimljiviji dio:
U Zagrebu se radilo isključivo o tome kako da se zaboravi jučerašnju prošlost, opterećenje činjenicom da je u njemu bilo središte NDH, i kako da se prešuti hrvatstvo! I u samom Zagrebu osjećala se nagla, upravo agresivna najezda velikosrpstva! Kod hrvatskih komunista nije bilo nikoga da se tome suprotstavi i da Zagrebu osigura vodstvo hrvatskog naroda. Svi ti Bakarići, Blaževići, Krstulovići, Berusice, Gregorići, Žanki, Leontići, itd, itd. bježali su od hrvatstva, odnosno bježali su od toga da položaj Hrvatske postave u okviru bihaćkih deklaracija, i na taj način hrabrili Srbe da mogu upotrebljavati sva sredstva da zagospodare nad Hrvatskom. Nisu ni osjetili da, na taj način, slabe ideološke temelje na kojima su trebali graditi novu državu “bratstva i jedinstva“ ravnopravnih naroda! I kad su srpski komunisti otpočeli s masovnom likvidacijom Hrvata, posebno inteligencije, odgovorni čimbenici Republike Hrvatske nisu ni prstom maknuli da zaustave krvavi val osvete nego su ga čak i podupirali i pomagali… …To sustavno izbjegavanje, pa barem i formalno, hrvatskih imena u naslovima listova ili časopisa, poduzeća i kulturnih ustanova, ili zatiranje svega onoga što je bilo tradicionalno u Hrvatskoj bilo je glavna odlika hrvatskih komunista. [B. Radica, Hrvatska 1945, Zagreb, 1992, str. 20. i str. 133.]
I doista, to “bježanje hrvatskih komunista od hrvatstva“ koje je Radica tada detektirao ponavljalo se i kasnije. Na primjer, čak troje od tih sedmero komunističkih rukovodilaca koje on poimence spominje (Berus, Krstulović i Gregorić) bilo je među potpisnicima pisma podrške Josipu Brozu u borbi protiv “nacionalističkih i ostalih antisocijalističkih tendencija“ koje je bilo promptno objavljeno početkom prosinca 1971., odmah nakon osude Hrvatskog proljeća u Karađorđevu. Štoviše, ne samo da su se i mnogi drugi hrvatski komunisti tada požurili iskazati slaganje sa stavom “druga Tita“, nego su se masovnom javnom denunciranju hrvatskog nacionalizma pridružili čak i glavni lideri Hrvatskog proljeća poput Mike Tripala, Savke Dabčević-Kučar i Pere Pirkera. O tome svjedoče njihova pokajnička pisma koja su poslali zagrebačkom Vjesniku u prosincu 1971., kao i slično pismo Ivana Šibla u Slobodnoj Dalmaciji. Štoviše, svo četvero je izrazilo spremnost da se, ukoliko im to bude dopušteno, priključi borbi Partije protiv onog istog pokreta koji su do tada predvodili.
Velika je ironija da su studenti koji su sredinom prosinca 1971. nakon Karađorđeva prosvjedovali u centru Zagreba i za to dobili dobro pendrecima po glavi tada uzvikivali parole podrške Savki, Miki, Šiblu i drugima, iako su u to vrijeme već mogli pročitati u novinama da su se ti njihovi idoli dan-dva ranije ne samo posuli pepelom nego su se nudili da prijeđu na drugu stranu i pomognu Partiji u obračunu s “masovnim pokretom“ te hrvatskim nacionalizmom i šovinizmom. Sve takve činjenice treba imati u vidu želi li se doći do pune istine o odnosu hrvatstva i zvijezde petokrake kroz hrvatsku povijest.
(4) Što na kraju zaključiti?
Uspoređujući dva politička pokreta koja su odredila suvremenu hrvatsku povijest (ustaštvo i komunizam) ljudi dolaze do različitih zaključaka. Nesporno je da su i jedan i drugi pokret počinili ogromne zločine pokušavajući ostvariti svaki svoj glavni cilj. U komunističkoj Jugoslaviji ustaše su bili prikazivani kao monstrumi u ljudskom obliku, a partizani su bili herojski borci za slobodu, s time da su neki od njih katkad znali napraviti nešto što nije bilo u redu. Približno takvu sliku, iako možda ne baš toliko crno-bijelu, mnogi su zadržali i danas.
Ozbiljni povjesničari danas uglavnom smatraju da su ranije službene brojke ustaških zločina bile daleko preuveličane (notoran primjer: broj ljudi koji su izgubili život u logoru Jasenovac). S druge strane, komunistički zločini bili su uvelike negirani, umanjivani ili opravdavani. Tu je korekcija potrebna u suprotnom smjeru. I da ne ulazimo sada u diskusiju o tome koji je od njih bio “zločinačkiji“, ostanimo kod konstatacije da su mnogi postupci jednog i drugog pokreta/režima bili apsolutno moralno nedopustivi.
Ali pokreti se ne procjenjuju samo po načinu kako su pokušali ostvariti svoj cilj, nego i po cilju samome. I to, naravno, ne po lijepim parolama kojima vođe uvijek nastoje privući što više ljudi, nego po onome što se iz povijesnog konteksta, političkih deklaracija, službenih dokumenata i postupaka može prepoznati kao njihov glavni cilj.
Počnimo s ustaštvom. Što je bio njegov glavni cilj? Slati hrvatske Židove u Auschwitz? Ne. Prepustiti Istru i Dalmaciju Italiji? Ne. Ubijati Srbe? Ne. Ja bih rekao da je njegov glavni cilj bio stvaranje nezavisne hrvatske države. Ili, Tuđmanovim riječima iz 1990.: NDH je bila, između ostalog, “izraz političkih težnji hrvatskog naroda za svojom samostalnom državom“. Ustaše nisu bili dorasli tom povijesnom izazovu, ali treba reći da je u tadašnjim ratnim i političkim okolnostima veliko pitanje je li taj cilj bio uopće ostvariv. On je realiziran tek u Domovinskom ratu. I taj cilj je bio ne samo legitiman nego i opravdan, sudeći po nerješivosti hrvatskog pitanja unutar bilo koje od dviju Jugoslavija.
O cilju komunističkog pokreta koji je vodio glavnu, ili točnije uvijek odlučujuću, riječ u organiziranju tzv. Narodnooslobodilačke borbe ne treba trošiti previše vremena. Namjera je od početka do kraja bila da se u cijeloj Jugoslaviji nakon rata uvede totalitarni politički režim po uzoru na Staljinov SSSR. Detaljnije sam obrazložio tu tvrdnju u Konsenzusu bez pokrića, str. 83-102.
Često čujemo da je velika zasluga partizanskog pokreta da je zahvaljujući njemu Hrvatska na kraju završila na strani ratnih pobjednika, antifašističke koalicije. Evidentan problem s tom tvrdnjom je u tome da je antifašistička koalicija bila sastavljena od demokratskog krila i totalitarnog krila, a Jugoslavija je pod vodstvom komunista odlučno stala na stranu totalitarnog krila.
U programu KPJ prihvaćenom 1948. nakon Rezolucije IB-a pisalo je:
Tako je posle Drugog svetskog rata došlo do obrazovanja dva svetska tabora, s jedne strane imperijalističkog, antidemokratskog i ratnohuškačkog pod vođstvom američkog imperijalizma, a s druge strane – antiimperijalističkog, demokratskog i miroljubivog, tabora, na čelu sa Sovjetskim Savezom.
Sve skupa uzevši, nije čudno da mnogi ljudi danas ne mogu naći u komunističkom pokretu išta što bi rezoniralo s njihovim današnjim političkim vrijednostima i načelima. Više je čudno da nakon pada Berlinskog zida i opće kompromitacije marksističke utopije neki u njoj još uvijek vide smjernice za budućnost, a čak i osjećaju nostalgiju za dugim razdobljem komunističke vladavine. Nema smisla raspravljati s tim ljudima koje je vrijeme pregazilo.
Uzmimo mlađe ljude koji danas osjećaju ponos zbog hrvatske pobjede u Domovinskom ratu (u kojem nisu mogli sudjelovati) i koji žele taj svoj osjećaj javno izraziti. U kojim simbolima i parolama će naći inspiraciju? To nije proces svjesne selekcije niti pokušaj da se ustanovi što je volja većine. Radi se vjerojatno o prilično kaotičnom slijedu događaja gdje se u raznim prilikama manifestira što nailazi na posebno dobar odjek, a na kraju se pojavljuje opcija koja očigledno oduševljava mnoge. To je ZDS.
Zašto je izabran ZDS? Rekli smo, ne postoji razlog zašto je on “izabran“. Nekima jednostavno odlično zvuči i to je to. Drugima se sviđa da Thompson na početku uzvikuje “Za dom!“, a da oni odgovaraju sa “Spremni!“ te time aktivno sudjeluju u izvođenju “Čavoglava“. Treći su možda iritirani time što su Hrvati tako često nazivani ustašama pa onda baš iz demonstrativnih razloga uživaju u korištenju tog pozdrava. Četvrtima je poznato da je to bio ustaški pozdrav, ali ga oni uopće ne povezuju s tim povijesnim kontekstom. Peti također znaju da je to bio ustaški pozdrav, ali ih to ne smeta jer misle da je glavni cilj ustaškog pokreta bio opravdan (ali nikako i korištena sredstva za postizanje tog cilja!). Šesti isto tako znaju da je to bio ustaški poklič, ali odobravaju i ustaške metode te bi, štoviše, bili voljni koristiti te metode i danas.
Ma ne, ljudi, ti šesti uopće ne postoje — ili, ako ih ima, oni su toliko beznačajna manjina da se najčešće ili ne usuđuju izreći što misle ili je njihov stav čak rezultat ozbiljnih mentalnih problema.
U svakom društvu ima raznoraznih ridikula, čudaka i egzibicionista. Takve ljude je najbolje ostaviti na miru i ne pridavati im važnost. Uzbunjivanje o oživljavanju ustaštva prozirna je i patetična strategija ljevice da pokuša dobiti neke političke poene time da od muhe radi slona, ili da od Thompsona radi Pavelića.