Piše: Marko Ljubić
U Hrvatsko se već neko vrijeme pripovjeda anegdota o snimanju partizanskog filma u Imotskom, gdje statisti pitaju producenta – hoćete li nam vi dati ustaške uniforme ili da mi donesemo svoje?
Zvučalo bi kao nekakav duhovit prkos ovim antifašistima, kad ne bi skrivalo zloćudnu podvalu, koju ne kuže naši današnji kvaziustaše.
Izvorno, ta se fora pojavila nakon snimanja “Bitke na Neretvi” s masovnim scenama četnika. Pa se u javnosti ilegalno pričala anegdota o Nevesinjcima koji su statirali četnike i Bulajića pitali trebaju li odjenuti svoje uniforme i ponijeti oružje, ili će im filmadžije dati?
U čemu je problem s ovim anegdotama?
U autentičnosti.
A smrdi i na agenturu i podvalu tipa “Jasenovca i Gradiške Stare” koju ni najdetaljniji istraživači nikada nisu sreli ni uočili do antifašističke kampanje početkom ovoga stoljeća.
Opasni mamci za naivce.
Nemam pojma je li se u Imotskom ikad snimao neki partizanski film, usprkos Antonu Vrdoljaku, znam da recimo u zapadnoj Hercegovini nije.
Ali, čak i ako jest, anegdota s uniformama u Imotskom nikako nije autentična, niti može biti, jer ustaša potrebnih za partiju karata jedva da je preživjelo rat, kamo li za filmsku masovku sa svojim uniformama. Ili, da se u Imotski vratilo dovoljno ustaša za masovnu filmsku scenu, teško da bi se tu snimao jugoslavenski partizanski film.
Rijetko tko je preživio partizansko oslobođenje naroda i narodnosti, a ako je nekim čudom kakav Imoćanin uspio zajebati revolucionare, nije mu ni kamen na kamenu ostao neprevrnut.
S druge strane, desetine tisuća četnika su prihvatili “tekovine revolucije” još od jeseni 1944. godine i ruskog zauzimanja Beograda, a posebno su ti četnici bili oduševljeni partizanskim bratstvom i jedinstvom i ljubavi prema Hrvatima, pa nahrlili u partizane.
I postali osloboditelji i pobjednici.
Naravno da se pobjednicima i osloboditeljima ništa nije prevrćalo ili pretraživalo po kućama, jer su upravo oni obračunavali s narodnim neprijateljima, posebno sa zarobljenim hrvatskim vojnicima, ali i s podmlatkom koji bi sutra mogao postati ustaše. Drugim riječima, oni su prevrćali po hrvatskim kućama.
Dijeleći danas na desnici tu anegdotu s Imoćanima, naši vrli desničari samo pokazuju koliko im je plitko znanje, sjećanje i prije svega logika, jer svaki dan ističu pomor hrvatskog naroda i optužuju komunjare.
Nisu svjesni da ovom anegdotom negiraju taj poslijeratni pokolj i njegove razmjere, zanemarujući prljavu prijetvornost Titove politike, koja je četnicima širom otvorila vrata za revolucionarna klanja i kasnije četrdesetogodišnje progone duha odavno pobijenih ustaša.
Mućnite glavom momci.
Ima boljih načina prkositi antifašizaciji Hrvatske i ne sramiti se svoje prošlosti, pa ni ustaša, koji su bili naši preci, kao što ćemo mi biti generacijama ispred nas.
Ne bi smjeli ponavljati iste pogreške i drugi put u kratkom vremenu državu, ili gubiti, ili utemeljiti, pa prepustiti antifašistima.