Piše: Mijo Rukavina
U Hrvatskoj se već neko vrijeme događa duboka promjena političkog okvira.
Tradicionalna podjela na lijevo i desno, ona koja je dominirala javnim prostorom polako gubi smisao. Ne zato što su ideologije nestale, nego zato što ih je nadjačala jedna druga, puno jasnija linija razdvajanja.
Danas se hrvatska politika sve očitije dijeli na dvije skupine: na one koji djeluju u interesu hrvatske države i na one koji taj interes relativiziraju, potkopavaju ili ga svjesno podređuju nečemu ili nekome drugom.
Ako tako postavimo stvari postaje jasnije zašto lijevi dio političke scene i medijskog prostora (koji je većinski lijevi) već mjesecima, naročito nakon Thompsonova koncerta na Hipodromu proizvodi ritualnu histeriju o “fašizaciji” i “ustašizaciji” Hrvatske.
Dalija Orešković je otišla toliko daleko da je sve posjetitelje koncerta (njih pola milijuna) proglasila ustašama.
Predsjednik Zoran Milanović istodobno zabranjuje suradnju Hrvatske vojske s partnerima poput Izraela i Ukrajine. S dvije trenutno najspremnije, najnaprednije i najiskusnije vojske na svijetu.
To radi isti onaj čovjek koji je kao premijer učinio sve da oslabi kapacitete HV-a. I nažalost, uspio u tome.
Šef SDP-a Siniša Hajdaš Dončić dramatično govori o nekakvom “državnom udaru”.
Bivša premijerka Jadranka Kosor priziva
ratno stanje ali, naravno, unutar same Hrvatske.
Dok istodobno, s druge strane Dunava, iz Srbije Aleksandar Vučić demonstrativno podiže vojnu razinu i pokazuje novo ofanzivno naoružanje koje bez problema doseže u dubinu hrvatskog teritorija.
Pritom bez oklijevanja optužuje Hrvatsku da se sprema s Albanijom napasti Srbiju.
Paradoks te situacije je nevjerojatan.
Dok Srbija otvoreno demonstrira vojnu moć i provocira Hrvatsku, “hrvatska” ljevica i njeni mediji najveću prijetnju vidi… u vlastitom narodu i državi.
U takvim okolnostima legitimno je postaviti pitanje: je li riječ o političkoj kratkovidnosti i ideološkoj opsesiji ili o nečemu ozbiljnijem i opasnijem?
Jer u trenutku kada se sigurnosna situacija u Europi i svijetu dramatično mijenja, doslovno iz dana u dan, sustavno slabljenje državnih institucija, HV-a i međunarodnog položaja Hrvatske više nije samo politička polemika.
U takvim okolnostima to sve više počinje nalikovati sabotaži, pa čak i izdaji.
Zato današnja podjela u Hrvatskoj više zapravo nije lijevo-desno. Ona je jednostavnija, na jednoj strani su oni koji smatraju da država mora biti snažna, stabilna i sposobna braniti svoje interese i hrvatski narod.
Na drugoj su oni koji vlastitu državu uporno prikazuju kao problem, kao trajnu krivicu ili kao nešto čega se treba stalno odricati ili je napadati, sustavno slabiti.
Povijest nas uči jednu vrlo jednostavnu stvar. U mirnim vremenima takve rasprave izgledaju kao benigni ideološki sporovi.
U ozbiljnim vremenima, a živimo u vrlo ozbiljnim vremenima, granica između političke zablude, sabotaže i na kraju izdaje, postaje vrlo tanka.