.
Otkad je umro Franco, u Europi više nema katoličkih državnika.
Nema više političara koji zastupaju katolička državno-pravna stajališta. To je ogromna praznina, ogromni nedostatak, na političkoj pozornici svijeta.
Upravo zbog činjenice što danas nema jakih katoličkih državnika, moderni katolici lutaju i traže uzore u nekatoličkim političarima kao što su Trump, Orban, Putin ili čak Netanyahu.
To političko lutanje, koje ne vodi nigdje, jedna je od vidljivih posljedica postkoncilske dekompozicije katolicizma.
Tako danas na ovoj nazovi “desnoj” političkoj sceni Europe imate s jedne strane liberal-ekumenske “demokršćane”, a s druge strane pobornike nekakvog anglo-američkog “konzervativizma” (koji je samo druga verzija liberalizma).
Jedni i drugi zastupaju politička stajališta koja je Katolička Crkva svečano osudila (pogledaj Syllabus bl. Pija IX. ili encikliku “Immortale Dei” Lava XIII.).
Propadanje Europe nastavit će se sve dok opet ne dobije katoličke državnike.
Kad se 1952. godine u Barceloni održavao međunarodni euharistijski kongres, Francisco Franco je održao znamenit govor u kojem je naglasio pred cijelim svijetom:
“Mi nismo ratoboran narod, ali kad bi došla potreba, Španjolska bi bez ikakve sumnje ponovno bila na čelu onih koji su u službi Božjoj. S poniznošću koja priliči dobrom kršćaninu, proglašavam katoličku, apostolsku i rimsku vjeru španjolskog naroda, i njegovu ljubav prema Isusu u Presvetom Sakramentu i prema papi Piju XII. Ljubeći Boga, Španjolci ljube mir i ujedinjuju svoje molitve za mir s molitvama Svetog Oca i svih ostalih katolika u svijetu u ovom trenutku. Povijest našeg naroda neodvojivo je povezana s poviješću Katoličke Crkve. Njezine slave su naše slave, i njezini neprijatelji su i naši neprijatelji.”