Piše: Ante Gugo
Prije nego što se upustim u malo dublju analizu pitanja zašto mentalni Jugoslaveni u Hrvatskoj sporo uče i brzo zaboravljaju, pokušat ću odrediti skupinu o kojoj želim nešto napisati u ovom tekstu. Dakle, tko su to mentalni Jugoslaveni? Što njih određuje?
Riječ je o skupini društveno i politički aktivnih ljudi kojima je tolerancija potpuno nepoznat pojam, osim kad treba za netoleranciju optužiti druge – one koji imaju stavove drukčije od njihovih i koji su najčešće u položaju da moraju braniti vlastite vrijednosti jer su bez povoda napadnuti. Našim mentalnim Jugoslavenima ta optužba za netoleranciju služi kao povod i opravdanje za ničim izazvanu agresiju.
Da, riječ je o ljudima čije je političko djelovanje nezamislivo bez agresije i nasilja. Oni su baštinici komunizma, ideologije koja je svoj opstanak osiguravala isključivo zahvaljujući nasilju manjine nad većinom.
Oni su također navikli da imaju poluge za provođenje prisile u svojim rukama i ponašaju se kao da je njihovo neotuđivo, rođenjem stečeno pravo da te poluge pripadaju samo njima. Nekad su to radili fizičkom prisilom, a kad su izgubili tu mogućnost, način njihovog djelovanja prešao je na informativnu i psihičku agresiju, odnosno prisilu. Svaki oblik javnog plasiranja drugačije informacije od one koju oni sami kreiraju, nazvat će revizijom povijesti, recidivom prošlosti, kotrljajućim fašizmom, buđenjem ustaštva, širenjem mržnje i netolerancije… Svaki pokušaj argumentiranog odgovora završit će osobnom diskreditacijom ili difamacijom govornika ili autora, ne suzdržavajući se niti od napada na obitelj i prijatelje, a često svjesno kreirajući laži i neistinite priče.
Oni žele zadržati ekskluzivno pravo da, kao vrlo glasna manjina, određuju što je u društvu dopušteno, a što nije. Iako su na slobodnim i demokratskim izborima 1990. izgubili vlast, formirali su paralelnu vlast kroz veliki broj tobože nevladinih udruga koje se ipak financiraju državnim novcem, a tim udrugama dali su pompozne nazive od kojih bi netko neupućen zaista mogao pomisliti da se radi o institucijama koje proučavaju društvene procese ili barem o volonterskim znanstvenim skupinama. Sve to postigli su u vremenu kada se Hrvatska grčevito borila da postane dio zapadnog svijeta, da se izbori za članstvo u NATO savezu i Europskoj uniji. Brojne Hrvatskoj tada nesklone države iskoristile su priliku i ucjenjivale Hrvatsku da mora dopustiti rad tim ljudima okupljenima u udrugama te da država mora financirati djelatnost protiv same sebe. U najvećem broju slučajeva u tim su udrugama bili okupljeni ljudi koji bi se u svakoj normalnoj državi nazvali špijunima. Neki su se stranim državama prodavali za stipendijska novinarska putovanja od nekoliko tjedana ili mjeseci, drugi za dobivanje menadžerskih mjesta u svjetski poznatim tvrtkama za svog partnera ili supružnika, a neki i izravno za novac.
Svi oni zajedno okupljali su se na događanjima koja su nazivana raznim imenima – od festivala do performansa i izložbi. Svim tim zbivanjima zajedničko je bilo samo to da je riječ o kulturnim događajima za koje se ne plaća ulaznica. Jedina posljedica tih događaja bilo je spominjanje i promoviranje inače nebitnih osoba koje su u medijima prikazivane kao stupovi našeg društva. Tako je stvorena mreža ljudi kojima je umjetno dodana nepostojeća važnost i koji su dobili snagu pritiska na društvena zbivanja. Naravno, oni su tu snagu iskoristili najprije za pokušaj prikazivanja tradicionalnih vrijednosti kao nečeg retrogradnog, u svijetu neprihvatljivog i nepopularnog. Paralelno s tim, nacionalni identitet Hrvata stalno su izjednačavali s fašizmom, ne propuštajući nijednu priliku da Hrvatima nameću povijesne frustracije i danas ih čine robovima pogrešnih zbivanja iz nacionalne prošlosti.
Naravno da neće priznati činjenicu da nacionalna želja za stvaranjem vlastite države nije isto što i stvaranje fašističkog režima koji je zloupotrijebio tu plemenitu ideju.
Tako promovirani ljudi s medijski kreiranom snagom koja počiva na lažno kreiranom moralnom i civilizacijskom integritetu uzeli su sebi za pravo cijeloj hrvatskoj naciji određivati koje boje smije biti prvo polje na našem grbu, na kojim mjestima se vjernici smiju okupljati i moliti, kada crkvena zvona smiju zvoniti, kad i u kojim prilikama se smiju spominjati pobjede iz Domovinskog rata, koliko mladih ljudi i na kojem koncertu smije biti okupljeno i kakve pjesme se tamo smiju pjevati. Otišli su toliko daleko da su počeli određivati i tko smije biti autor u kazalištima s nacionalnim predznakom, tko smije snimati filmove i kakvi ti filmovi smiju biti, kome država smije sufinancirati izdavanje knjiga, gdje pojedini glazbeni izvođači smiju održavati koncerte…
Ukratko, danas snagom udruga i medija rade isto ono što su njihovi preci i ideološki uzori radili snagom milicije i oružja. Nevjerojatno je, međutim, da ne vide očitu pogrešku u onome što rade. Oni jednostavno ponavljaju pogreške iz prošlosti.
Podsjetit ću da je jugoslavenski režim najčešće udarao baš na Crkvu. Kad je nacija bila politički obezglavljena, Crkva je održavala identitet i jedinstvo nacije. Radila je to kroz obitelj. Komunisti su toga bili svjesni i zato im je Crkva smetala. Svjesni su toga i njihovi potomci pa im danas smetaju zvukovi crkvenih zvona, smeta im gradnja svake nove crkve i zato žestoko udaraju baš na obitelj. A zašto je obitelj tako važna u hrvatskom društvu?
Dobro raspoređeni mentalni komunisti uspjeli su postići da se Domovinski rat i zbivanja iz novije hrvatske prošlosti gotovo i ne uče u školama. U školama nije bilo moguće saznati ništa o komunističkim zločinima nakon Drugog svjetskog rata. Potomci tadašnjih komunista, naši novi mentalni komunisti, jako su se bojali znanja. Puno su ulagali u to da nam djeca odrastaju u neznanju.
Kad se pojavio novi album Marka Perkovića Thompsona, nitko od njegovih promotora niti pjevač sam nisu spominjali pjesmu Čavoglave. U tom trenutku svi su ponavljali samo par stihova iz nove pjesme pod nazivom Ako ne znaš što je bilo. Nitko od njegovih obožavatelja nije pjevao Čavoglave niti uzvikivao pozdrav „Za dom spremni“ kojim ta pjesma počinje. Gotovo cijela nacija pjevušila je stihove:
„Ako ne znaš što je bilo, nek’ ti kaže Lika,
pitaj svaki kamen našeg grada Dubrovnika,
pitaj Zadar i Kotare, zidine Šibenika,
ako ne znaš, milo moje, upitaj heroje.“
Već to je bio prvi znak da, usprkos školskoj i obrazovnoj cenzuri, mladi ljudi znaju što je bilo. To su mogli saznati samo u svojim obiteljima. To su shvatili i naši mentalni komunisti. I to je ono od čega im se doslovno digla kosa na glavi. Shvatili su da su sve ove godine oko hrvatske nacije gradili zid po kojem su džaba krečili. Pola milijuna ljudi okupljenih na koncertu na kojem se pjevalo „Ako ne znaš što je bilo, upitaj heroje“ pokazali su da im zid nije bio ograda, nego mjesto s kojeg su mogli vidjeti dalje i jasnije.
Meni je vrlo zabavno konstatirati kako mentalni komunisti nisu bili u stanju naučiti što je bio plod zabrane pjesama Ustani bane, Bila Velebita, Marjane, Marjane s izvornim tekstom i brojnih drugih u komunizmu zabranjenih pjesama. Nevjerojatno mi je da nisu naučili čime je osamdesetih godina rezultiralo dugogodišnje zatiranje nacionalnog identiteta, odnosno hrvatske kulture i tradicije. Htjeli su nam zabraniti da imamo čak i vlastiti jezik. Umjesto našeg hrvatskog jezika htjeli su nam nametnuti nekakav srpskohrvatski. Isto to pokušali su opet prije nekoliko godina. Uporno promoviraju tobožnje književnike koji pišu na jeziku koji je sve samo nije hrvatski standardni književni jezik. Snimaju filmove koji u širokom luku zaobilaze Domovinski rat, a ako se rat i spomene u nekom filmu, onda su branitelji prikazani u krajnje negativnom kontekstu. Otišli su toliko daleko da su se usudili tragediju obitelji Zec zloupotrijebiti za svoje primitivne i prizemne politikantske razloge. Jesu li mogli napraviti išta jadnije? Da im je ikad bilo stalo do djece koja su nedužna stradala u Domovinskom ratu, onda bi zajedno komemorirali i djecu obitelji Zec i djecu obitelji Čengić. Međutim, Hrvata Čengića nikada se nisu sjetili. To jednostavno nije bio dio njihovog plana niti cilja.
Nazivajući zločin u Srbu antifašističkim ustankom i proslavljajući ga svake godine, uporno su iskrivljavali povijest želeći poručiti da Hrvati nikada nisu sudjelovali u antifašističkom pokretu, nego da su dio tog u svijetu priznatog i prihvaćenog pokreta bili samo Srbi, pa čak i onda kad su činili zločine protiv nenaoružanih civila.
Da Milošević nije pretjerao u pritisku na ono što je preostalo od hrvatskog nacionalnog identiteta osamdesetih godina prošlog stoljeća, Jugoslavija bi možda i danas postojala. Da hrvatski mentalni komunisti nisu pretjerali u svom pritisku na sve što je hrvatsko, na Thompsonov koncert u Zagrebu nikada ne bi došlo pola milijuna ljudi. Ali, to je tako. Komunisti nikada nisu voljeli učiti. Oni su bili rođeni da bi upravljali i vladali. Barem tako sebi umišljaju. Da su nekada htjeli učiti, možda bi naučili da onaj tko ne poznaje svoju prošlost nema budućnosti. Hrvatski mentalni komunisti pokazali su da nikada nisu naučili prošlost. Prekrasno su shvatili da su izgubili budućnost.
Kad su konačno shvatili da su izgubili bitku na domaćem bojnom polju, dohvatili su se stare, prokušane metode. Krenuli su vlastitu državu denuncirati u inozemstvu. Iz pričuve su podigli svoje jeftine plaćenike koji rade u stranim medijima. Očekivali su da će tako stvoriti međunarodni pritisak na hrvatsku vlast koja će onda intervenirati i početi gušiti građanska prava i slobode u ime njihovog povijesnog revizionizma. I opet su pokazali da su bili slabi učenici. Zaboravili su da Hrvatska više nije kandidat za članstvo u Europskoj uniji i NATO savezu i da ne mora drhtati pred svakom, pa i najmanjom kritikom iz inozemstva. Republika Hrvatska danas je članica Europske unije. Hrvatski politički lideri neosporno su cijenjeni u međunarodnim krugovima. Hrvatski premijer čak je bio i moderator za sastavljanje europske vlade. Hrvatska je na popisu deset najpoželjnijih turističkih destinacija svijeta. Hrvatska je na vrhu popisa najsigurnijih država svijeta. Jedino po čemu Hrvatska zaostaje u demokratskom svijetu jest što još nije počela primjenjivati Europsku deklaraciju o zabrani komunističkih simbola i propagiranja komunizma. Ali, i to će doći na red.
Objavljeno: