Piše: Žarko Lasić
Hrvatska je ljevica, predvođena svojom aktualnom perjanicom – strankom Možemo! – ponovno odlučila pokazati svijetu svoje pravo lice, i to preko oceana, u napaćenoj Venezueli. Dok se ostatak civiliziranog svijeta, onaj koji još uvijek koristi mrvu zdravog razuma, nada padu diktatora koji je vlastitu državu pretvorio u gospodarsku ruševinu, naša ljevica je “zabrinuta”. No, neka vas terminologija ne zavara; oni nisu zabrinuti za narod koji bježi preko granica, već za sudbinu svog ideološkog miljenika, Nicolása Madura.
Povijest nas uči da ljevica gaji neobičan, gotovo romantičan fetiš prema “čvrstoj ruci” i diktatorima, pa zašto bi ovaj put bilo drugačije? Dok je za svakog razumnog pojedinca uklanjanje autokrata s vlasti čin oslobođenja, za naše progresivce to je “nedemokratski potez”. Očito je demokracija u njihovom rječniku vrlo rastezljiv pojam – nalik žvakaćoj gumi koju rastežu dok ne pukne pod pritiskom vlastitih kontradikcija.
Ta ista ekipa, koja Madura brani pozivajući se na “procedure”, nema apsolutno nikakvih problema s demokracijom kada treba zabraniti nastup nekom pjevaču. Ako im se ne sviđa nečiji stih ili, ne daj Bože, svjetonazor, odmah se aktivira aparat za cenzuru. U tom njihovom paralelnom svemiru, zabraniti koncert je “vrhunac demokratske higijene”, ali maknuti diktatora s vlasti je “opasan presedan”.
Budimo iskreni, taj lijevi spektar postao je prilično otužna farsa demokracije. Pod vodstvom stranke Možemo!, potonuli su na razine za koje trenutno nema prikladnog naziva u političkoj teoriji, barem ne onog koji bi bio pristojan za javni prostor.
Stoga, umjesto da trošimo ozbiljne riječi na neozbiljne politike, najbolje je prihvatiti najtočniju dijagnozu. Od sada ih možemo slobodno zvati stranka “KME KME”. Jer, budimo realni, to je jedini zvuk koji preostaje kada se njihova vizija svijeta – u kojoj su diktatori žrtve, a pjevači državni neprijatelji – sudari sa stvarnošću.
Objavljeno: