Piše: Žarko Lasić
U svojoj najnovijoj knjizi “Povijesni revizionizam i neoustaštvo: Hrvatska 1989.–2022.”, Ivo Goldstein još jednom pokušava nametnuti vlastitu verziju povijesti, prikazujući sve što se ne uklapa u njegov narativ kao opasni revizionizam. No ono što ti, Ivo, nazivaš iskrivljavanjem povijesti, za mnoge je zapravo – ispravljanje tvoje dugogodišnje ideološki obojene interpretacije.
Većina tvojih tzv. znanstvenih radova temelji se na zastarjeloj komunističkoj literaturi, dok su ti stvarni, izvorni dokumenti – koji često govore drukčije – očito nepoznanica ili ih namjerno zanemaruješ. Umjesto objektivnog istraživanja, tvoji tekstovi često podsjećaju na pamflete s unaprijed određenim zaključcima. Tvoj pristup povijesti više sliči na agitaciju nego na znanost.
Posebno je problematično što se sve češće, na temelju pogrešnih ili tendencioznih interpretacija, pokušava izjednačiti Bleiburg i Oluju – dva povijesna događaja koji se ni po čemu ne mogu staviti u isti kontekst. U Bleiburgu su bez suđenja masovno ubijani zarobljenici, civili i vojnici nakon završetka rata. U Oluji je riječ o legitimnoj vojno-redarstvenoj akciji kojom je oslobođen okupirani teritorij Republike Hrvatske. Pokušaji stavljanja znaka jednakosti između ta dva događaja predstavljaju grubo iskrivljavanje povijesne istine i moralnu relativizaciju žrtava.
Ako si, kao što tvrdiš, proučavao hrvatsku povijest srednjeg vijeka, onda bi trebao znati da Hrvatska postoji stoljećima prije 1941. i 1991. godine. Srpska Krajina, s druge strane, nikada nije postojala kao legitimna povijesna ni politička tvorevina. Bila je pokušaj nasilnog prekrajanja hrvatskih granica, u oba rata – i četrdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća. I tada i tada, vodio se rat na teritoriju hrvatske države, koliko god ti to bilo teško prihvatiti.
Vrijedilo bi se zapitati – ako je srednjovjekovna Hrvatska postojala, zašto smo se morali ponovno boriti za vlastitu državu u 20. stoljeću? Zašto je samo Hrvatska, među svim tzv. fašističkim tvorevinama Drugog svjetskog rata, morala nestati, dok su druge države, čak i one stvorene nasiljem, opstale i bile priznate?
Za kraj, ne mogu ne spomenuti i famoznu “jasenovačku drobilicu kostiju”, koja se redovito izvlači iz naftalina kada ponestane argumenata. I sama pomisao na takvu konstrukciju – bez dokaza, temeljem priča iz tamnice političkog jednoumlja – sramota je za svakoga tko se naziva povjesničarom.
Ivo, kada bi se usudio suočiti s činjenicama, a ne samo s ideološkim naslijeđem, možda bi tvoji radovi jednom bili i znanstveno relevantni. Dotad, tvoje knjige ostaju više političke izjave nego istinska povijesna istraživanja.