Odnos kršćanskih denominacija prema masoneriji jako varira, od potpune zabrane, do potpune tolerancije. Kad je riječ o ređenju masona za svećenike ili biskupe, ni tu među kršćanima ne vlada jedinstvo.
Tako primjerice Katolička Crkva izričito zabranjuje članstvo u masoneriji od 1738. godine (bula In eminenti pape Klementa XII). Prema odredbama Katoličke Crkve članovi masonerije „nalaze se u stanju teškog grijeha“ i ne mogu primati sakramente, a svećenik ne može biti mason.
U pravoslavnim Crkvama (Srpska, Ruska, Grčka, itd.) uglavnom vlada zabrana.
Tako Ruska i Srpska pravoslavna crkva imaju službene osude masonerije, posebno u 20. stoljeću, i ređenje masona nije dopušteno. Grčka pravoslavna crkva je još 1933. masoneriju proglasila nespojivom s pravoslavljem. Povijesno su neki pojedini pravoslavni svećenici bili masoni, ali to nikad nije imalo službenu podršku. Pravoslavne Crkve ne rede masone.
U Anglikanskoj Crkvi prema masoneriji vlada tolerancija. Oni nemaju službenu zabranu masonerije. Mnogi njihovi biskupi i svećenici u Engleskoj i SAD-u povijesno su bili masoni. Dakle, masoni mogu biti ređeni za anglikanske svećenike i biskupe.
Stanje u luteranskim Crkvama je različito po sinodama. Neke konzervativne sinode (npr. Wisconsin Evangelical Lutheran Synod) zabranjuju masoneriju. Veće, liberalnije sinode (npr. ELCA u SAD-u) nemaju zabranu i ređenje masona je moguće.
Pentekostalne Crkve su protivređenja masona.
Mnoge karizmatske i evanđeoske crkve odbacuju masoneriju kao okultnu, pa masone ne rede.