Piše: Žarko Lasić
Prva Božja zapovijed glasi: “Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene.” Nažalost, u današnjem hrvatskom novinarstvu ima onih koji je tumače kao: “Istina je samo ono što ja kažem i napravim.” Dovoljno je pogledati primjer Danke Derifaj.
Ona sama tvrdi da je progon protiv nje započeo samo zato što je riječ o terasi Marka Perkovića Thompsona. Ali pravo je pitanje – bi li se itko uopće penjao na tuđu imovinu da je u pitanju bila neka druga osoba i neka druga terasa? Ili je ovdje ključna bila simbolika imena čovjeka koji, sviđalo se to nekome ili ne, predstavlja dio hrvatske glazbene i nacionalne svijesti?
Situaciju dodatno kompromitira činjenica da se na terasu nije popela sama, već u društvu čovjeka koji je u otvorenom sporu s Thompsonom i koji je u BiH označen kao lice sklono kriminalnim radnjama. Stoga se logično postavlja pitanje: je li ovo bio novinarski istraživački rad ili usluga određenoj strani u sporu? Je li motiv bila potraga za istinom ili možda i materijalna, novčana satisfakcija?
No, ovo nije izoliran slučaj. Godinama svjedočimo fenomenu da novinari lijeve orijentacije ne propuštaju priliku udariti na sve što jača hrvatsku nacionalnu svijest. Umjesto da služe javnosti i istini, oni se pretvaraju u aktiviste, u glasnogovornike ideologije kojoj smeta sve što podsjeća na tradiciju, identitet i domoljublje. Tada zakon i etika postaju nebitni, a svako kršenje opravdava se „interesom javnosti“.
Ali interes javnosti nije selektivna istina. Interes javnosti nije ni ideološki obračun s neistomišljenicima. Interes javnosti jest zakonitost, objektivnost i odgovornost – a toga u ovakvim slučajevima kronično nedostaje.
Na kraju, zakon vrijedi za sve. Bez obzira na to je li riječ o Marku Perkoviću Thompsonu, nekom anonimnom građaninu – ili Danki Derifaj.