Piše: dr. Tomislav Jonjić
Vratit ćemo se, dakle, na Didu Kvaternika i na manipulacije i krivotvorine koje je, skupa s Vinkom Nikolićem, svjesno objavljivao u emigrantskoj „Hrvatskoj reviji“ kao zajedničku osvetu Paveliću što ih je odbacio. Očito je da je većinu njih Tuđman prozreo (ili ih barem u svojim dnevničkim zapisima uz spomen Pavelićeva imena nije spominjao). Ipak, 8. svibnja 1983. (koji nije označio kao „Dan pobjede“ ili „Dan oslobođenja“, jer je odavno znao da nikakva oslobođenja i nikakve pobjede nije bilo) zapisao je kako je u tom Nikolićevu časopisu (br. 1/1982.) našao (tuđu) bilješku da se je general Ante Moškov teško razočarao u Paveliću, a prije toga je u njega „vjerovao više negoli u samoga Boga“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 410.).
Doista su iza Moškova ostale zapisane slične riječi, nastale u OZN-inu zatvoru, pa se one do danas u jugohrvatskoj historiografiji recikliraju kao Sveto pismo, valjda po onoj da je čovjek prema svojim suradnicima i suborcima najpošteniji onda kad se opširnim iskazima pokušava spasiti od vješala. A u kakvim je okolnostima nastajao taj tzv. Moškovljev elaborat, davne 1991. posvjedočio je, i ne znajući za važnost svojega svjedočenja, Željko Rukavina, nekadašnji pripadnik Tajne organizacije hrvatske omladine (TOHO), ilegalne organizacije zagrebačkih gimnazijalaca.
Ta organizacija je nastala malo nakon ulaska Jugoslavenske armije u glavni grad Hrvatske. Uglavnom su pisali parole po zidovima, dijelili letke, a kasnije popularizirali obrambeni govor nadbiskupa Stepinca. OZN-a ih je otkrila i razbila kad su odlučili skinuti Titove slike iz zagrebačkih školskih učinionica. Veći broj njezinih pripadnika je uhićen i osuđen na dugogodišnje robije, a njezin prvak, šestoškolac Anđelko Capek „antifašistički“ je ubijen. Drugi član vodstva organizacije, Marijan Hrvoj, „nestao“ je tijekom istrage. Valjda ga je „antifašistički“ bacilo u neki jarak, kako je to bio običaj. Ili u Savu, kojom su leševi plutali dugo poslije rata, kako je to posvjedočio književnik Dinko Štambak, inače i sam pripadnik Jugoslavenske armije.
Sjećajući se tih dana, Rukavina je u „Zatvoreniku“, časopisu Hrvatskoga društva političkih zatvorenika koji će poslije biti preimenovan u „Politički zatvorenik“, u br. 10-11, veljača – ožujak 1991., na str. 21.-22. opisao kako je istragu protiv tih dječaka na vrlo brutalan način vodio stanoviti Prokopije Marić, čovjek iz čijeg imena vidimo da je jamačno bio vatreni hrvatski rodoljub (jer kad nas je „oslobodio“, iz toga valja zaključiti da nas je jamačno i volio te se za nas žrtvovao, zbog čega zaslužuje da ga se časti Trnjanskim krjesovima i sličnim cirkusarijama!).
Prokopije se, naime, služio dokazanim penološkim metodama svojstvenima našemu naprednom i humanom socijalističkom društvu. Bio je, kaže Rukavina u tom tekstu čiji faksimil objavljujemo u prilogu, „vrlo surov čovjek, koji me je za vrijeme saslušavanja vezao za stolac i tukao bridom šake po Adamovoj jabučici dok nije prokrvarila. Zatim bi me posjeo na pod, ruke vezao preko nogu i udarao do iznemoglosti nogama u bubrege. Poslije toga dolazi na red vješanje utega za testise i onda bi me tjerao da skačem. Nakon svega zatvorio bi me u kotao za dezinfekciju odjeće, u kojem se nije moglo ni sjediti, ni ležati, ni stajati, nego samo čučati u neprirodnom položaju. Takav postupak prema zatvorenicima u ono vrijeme bio je uobičajen, a mnogi su prošli daleko težu torturu.“
Ako su tako pred Prokopijem prolazili zagrebački klinci stari petnaestak-šesnaest godina, čiji se grijeh svodio na pisanje parola po zidovima i dijeljenje letaka, može se zamisliti kako su Prokopije i njegovi kolege tretirali bivšega ustaškog emigranta, jednog od najbližih Pavelićevih suradnika, generala Hrvatskih oružanih snaga, zapovjednika PTS-a i zapovjednika Prve hrvatske udarne divizije.
Da o Prokopijevu socijalističkom humanizmu Moškov nije imao prevelikih iluzija, pokazuje činjenica da se je od izručenja Jugoslaviji pokušao izbaviti rezanjem vlastitih žila odnosno – samoubojstvom. Nije u tome uspio, a nije život spasio ni time što je pod mukama neke svoje suborce opisao u nelijepu svjetlu. Rukavina kao očevidac u spomenutom tekstu nastavlja: „Istovremeno je u zatvoru bio Ante Moškov, domobranski general. Nalazio se je u ćeliji br. 37 pred kojom je uvijek poslije saslušanja bilo krvi.“
U tom je stanju Moškov pisao svoju ispovijed, ali mi ne znamo je li Tuđman vjerovao u ono što je o tome prepisao iz „Hrvatske revije“. No, znademo da je na istome mjestu zabilježio: „To me je podsjetilo na to što mi je pričao Zl. G. u Lepoglavi. On je u Njemačkoj upoznao Pavelićeva ispovjednika, i o njemu stekao dojam kao o časnom čovjeku, a taj je govorio samo najpohvalnije o Paveliću, tvrdeći da za to ima sve razloge!?“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 410.)
Nepune dvije godine kasnije zapisao je svjedočenje jednoga zagrebačkog odvjetnika kojega je poznavao kao ogorčenog protivnika i Pavelića i Nezavisne Države Hrvatske. Taj ga je uvjeravao da kao suvremenik dobro znade da su „ustaški rasovi“ u ratno doba vršili „zločine na svoju ruku iza leđa, pa čak i protiv izričitih naloga Pavelića i Nijemaca“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 149.) A onda je Tuđman kasnije (4. studenoga 1986.) u dnevnik zapisao:
„Listajući Starčevićeve ‘Izabrane spise’, što ih je priredio Blaž Jurišić 1943. naiđem na fotografiju ‘studije za spomenik A. Starčeviću’ Antuna Augustinčića. Isto rješenje kao za kumrovečkog Tita!! Čak i kaput poput šinjela. Tek je u Antuna glava uzdignutija, a Titova zamišljeno pognuta. Nije vrag da je Tonček razumio povijesne razloge za takvo rješenje!! A to što je onaj ostao u ‘studiji’ a ovaj reproduciran – u tome je naš položaj. Ali, ima nešto i u tome što mu je Pavelićeva glava bila – kažu – umjetnički na visini.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 202.)
Rekao bih da je stvar barem napola jasna: oko Starčevićeva i Titova spomenika ne treba dvojiti, jer je bjelodano: Augustinčićev Starčević nikad nije postavljen (radilo se o natječaju koji su raspisale vlasti Nezavisne Države Hrvatske!), a Titov jest, i „u tome je naš položaj“. Dakle, Hrvatske baš i nema, ali ima Jugoslavije. A što je htio kazati svojom zagonetnom ocjenom Augustinčićeva portreta A. Pavelića, svatko će zaključiti za sebe. Da zainteresiranima pomognem, napominjem kako je očito da Tuđman nikad nije postao Pavelićev simpatizer, kamoli apologet. Umjesto toga, trudio se je shvatiti neke povijesne događaje i procese, a kad smo već kod bista i spomenika, vrijedi uz ovaj zapis donijeti još jedno svjedočenje… (Nastavit će se)