FRANJO TUĐMAN I HRVATSKA U DRUGOME SVJETSKOM RATU (25) – Iz Tuđmanove ocjene da je Pavelić „možda najoklevetaniji čovjek u hrvatskoj povijesti“ i njegove tvrdnje da ga on sâm vrlo svjesno nikad nije nazvao izdajicom (što se, koliko pamtim, smije smatrati točnim barem u pogledu razdoblja kad je bio predsjednik države), može se zaključiti da, za razliku od jugoslovjenske i jugohrvatske „historiografije“ i publicistike, nije olako progutao ni one optužbe kojima je Pavelića obasuo ne samo jugoslavenski boljševički režim, nego i ustaški tercet koji je brzo prerastao u miljenika jugoslovjenskih i jugohrvatskih „istoričara“ i publicista.
Taj tercet, kako rekosmo, čine general Ante Moškov koji je pod mukama sastavio spise koji se „na ovim prostorima“ obilno i posve nekritično koriste, te dvojica emigrantskih autora: nekadašnji poslanik i ministar vanjskih poslova Nezavisne Države Hrvatske Stijepo Perić te samo po dobru upamćeni Dido Kvaternik, bivši državni tajnik i zapovjednik UNS-a. Obojicu ih je Pavelić smijenio, potonjega skupa s ocem mu Slavkom 1942., a prvoga 1944., pa bi se s obzirom na to pristojan i prosječno inteligentan čovjek trebao upitati, jesu li njihova svjedočenja o Paveliću pouzdanija od, recimo, sudova Stipe Mesića o Tuđmanu. Od onih drugih takvo pitanje ne treba očekivati.
Ovdje, pak, u kontekstu Tuđmanove ocjene da je Pavelić „možda najoklevetaniji čovjek u hrvatskoj povijesti“, treba spomenuti da su se i Kvaternik i Perić javno, u svojim objavljenim člancima, pozivali na tobožnje dokumente o Pavelićevoj izdaji. Njihove tekstove, napose Kvaternikove, obilno je eksploatirala jugoslovjenska, a to čini i jugohrvatska „historiografija“, pa će nam i ovih dana kojekakvi šiljci, špiljci & consortes servirati ulomke Moškovljevih i Kvaternikovih, rjeđe Perićevih opservacija. U tom je kontekstu osobito plodotvorna bila i ostala optužba o Pavelićevim predratnim tajnim obvezama prema Italiji.
I Perić i Kvaternik su tvrdili da su te tajne obveze potkrijepljene pisanim ispravama, pa da su se te isprave iščahurile u Rimske ugovore iz svibnja 1941. Optužbe se, dakako, nisu ticale samog Pavelića – njegovo je vrijeme ionako bilo prošlo – nego su imale pokazati da je neovisna Hrvatska moguća samo kao zločin i izdaja vlastitog naroda. To je bila svrha tih optužaba onda, a to je ona i danas; sve ostalo je pripovijest za malu djecu koju je hrvatska politička emigracija raščistila davno, s hrvatskih, a ne s jugoslavenskih pozicija.
Dakako, nisu se te isprave i ti „sporazumi“ pojavili do danas – kad je industrija proizvodnje „dokumenata“ iz Drugoga svjetskog rata ipak poodavno zapala u recesiju – ali: tko bi hajao za činjenice?! Tko bi hajao i za činjenicu, da bi Mussolinijeva Socijalna Republika (1943.-1945.) jamačno bila objavila takve dokumente (da ih je bilo), nakon što je službeni Zagreb u studenome 1943. odbio primiti novoga talijanskog poslanika (Antonija Tamburinija) dok ne donese izričito očitovanje Mussolinijeve republikanske vlade kojom se priznaje razrješenje Rimskih ugovora iz svibnja 1941. godine?
Nikad to Mussolini nije htio priznati, ali se nije mogao pozvati na neki sporazum s Pavelićem, pa Tamburini u Zagreb nikad nije dojezdio. Slično je i s optužbom da su Pavelić i Artuković već u travnju 1941. zagovarali radikalan obračun s Mačekom i vodstvom HSS-a. Tu je izmišljotinu Kvaternik plasirao u Nikolićevoj „Hrvatskoj reviji“ (te se pritom pozvao na dokument koji tobože pohranjuje u njezinu uredništvu!) upravo u vrijeme kad je Jugoslavija tražila Pavelićevo izručenje, a i protiv Artukovića u SAD-u tekao (prvi) postupak za izručenje Jugoslaviji. Jasno je da takva diskvalifikacija nije jačala ni Pavelićev, a ni Artukovićev položaj (jer zasigurno nije poticala ni razmjerno snažnu organizaciju HSS-a u Sjevernoj Americi da potonjemu na bilo koji način pritekne u pomoć).
Eh, to je sad prigoda da se, zlobni kakvi već jesmo, sjetimo kako je Franju Tuđmana u jednom trenutku zaintrigirala činjenica da komunistička Jugoslavija nije tražila izručenje Dide Kvaternika. Nemam dokaza – nisam se time nikad bavio, a ni ne kanim – da je Kvaternik postupao u dosluhu s jugoslavenskim službama, ali mi se čini logičnim upitati, je li on Beogradu početkom 1950-ih bio korisniji u kojoj zagrebačkoj ili beogradskoj zatvorskoj ćeliji, ili mu je svojim diskvalifikacijama Pavelića i Artukovića više koristio u Argentini, dok ih se je Jugoslavija pokušavala dokopati?
Beogradu je u postupku protiv Artukovića bilo nezgodno da je američki sud pred sobom imao izjave hrvatskih svećenika – pa i zaprisegnutu izjavu msgr. Stjepana Lackovića, tajnika nadbiskupa Stepinca – da je Artuković pomagao na sve strane, a da su mu Nijemci radili o glavi; dok je francuski konzul potvrđivao da je kao ministar učinio velike usluge Francuskoj, a zarobljeni američki piloti koji su pred Nijemcima skrivani na imanju barunice Nikolić (u vili Prekrižje, na mjestu današnjih predsjedničkih dvora), otvoreno svjedočili da su se vlasti Nezavisne Države Hrvatske prema njima odnosile prijateljski i u skladu s međunarodnim pravom.
Ne sumnjam da će na ta pitanja uvjerljive odgovore dati učena čeljad, urešena kojekakvim titulama, koja i danas ponavlja iste one fraze koje jugoslavenska „historiografija“ gusli već sedam-osam desetljeća. A dok dočekamo te mudre i učene odgovore naših šiljaka, špiljaka i drugih trgovaca mješovitom historiografskom robom, pogledajmo prvi od slikovnih priloga ove bilješke. Riječ je o ulomku pisma koje je urednik „Hrvatske revije“ Vinko Nikolić 27. travnja 1988. uputio Mariji Kvaternik, udovici Dide Kvaternika. Pismo se čuva u Nikolićevoj ostavštini koja je pohranjena u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, pa je dostupno svakomu, osim onima koji ga iz profesionalnih razloga ne žele vidjeti.
Udovica je, naime, naumila objaviti tekstove svojega pokojnog muža u knjizi koja će se, s neslavnom opremom i pripremom, pojaviti 1995. u Zagrebu pod naslovom „Sjećanja i zapažanja 1925-1945“, pa je pismom od 15. veljače 1988. zatražila od Nikolića „dokumente“ o pripremanom Pavelićevu obračunu s Mačekom i prvacima HSS-a, koje je Dido spominjao u svojim člancima u „Hrvatskoj reviji“ te ih, tobože, kao dokaz Pavelićeva protuhrvatskog djelovanja, pohranio u uredništvu tog časopisa. Nikolić je o tome tri i pol desetljeća šutio kao riba, ali čovjek snuje, a Bog određuje, pa je došao trenutak da istina iziđe na vidjelo.
Njegov odgovor Mariji Kvaternik vrijedi pročitati dvaput: „Ne postoji nikakav dokumenat, nikakva ‘isprava’, o kojoj pišete. To je pok. Dido napisao, sporazumno sa mnom, da djeluje uvjerljivo. Možda je i namjeravao napisati takvu ‘ispravu’, ali je nije nikad napisao, niti je meni dao u pohranu.“ U nastavku pisma Nikolić ne spominje da se i nakon tri desetljeća srami te spletke, nego ističe da su članci njezina pokojnog muža postigli „svrhu, koju im je namijenio pok. Dido“.
To je, dakle, pripovijest o „našim ljudima i krajevima“, a obojica, i Kvaternik i Nikolić, mogu i posthumno biti zadovoljni: svrha te zajedničke spletke postiže se i danas, dakako i time što o tim spletkama i krivotvorinama nema ni slova u spomenutoj knjizi odnosno zbirci Kvaternikovih tekstova. Sama je, pak, knjiga bila silno popularizirana, jer je očito bila dio „politike preodgoja“: feljtonizirana je 1995. u nizu hrvatskih dnevnih listova, a njome su obdarivani i državni službenici (pa sam ju u tom kontekstu – blago meni! – dobio i ja).
Uza sve mane, Tuđmanova je, dakle, vrlina da na Kvaternikove (i Perićeve) izmišljotine – za razliku od naših šiljaka, špiljaka & consortes koji se pod firmom historiografije bave trgovinom na malo i veliko – nije nasjedao ni prije 1990. No, vidjeli smo da je sa zanimanjem zabilježio podatak o Moškovljevu razočaranju Pavelićem, a pred kraj 1980-ih u svojem će dnevniku pokazati da ga iritira što mu kanadski Hrvati – kad je pred kraj 1980-ih s jugoslavenskom putovnicom otputovao na sjevernoamerički kontinent – neumorno spočitavaju partizansku prošlost.
U tom kontekstu će jednom dnevničkom bilješkom priznati Paveliću da se pokazao vještijim od Mussolinija – ovaj je, kao što znamo, 28. travnja 1945. smaknut bez ikakva suđenja i na vrlo okrutan način – ali će mu ipak jetko spočitnuti da je u svibnju 1945. napustio kolonu koja se povlačila prema zapadu te spasio glavu. Nezgodno je za kukavštinu optuživati nekoga tko je s nepunih 40 godina umjesto lagodne građanske egzistencije izabrao emigraciju i višekratnu osudu na smrt, ali – uobičajen je to prigovor ne samo laika, nego i profesionalnih povjesničara kojima – nekim čudom – neke činjenice rijetko padaju na pamet.
Tako im na pamet ne pada ni to da je London 1940./41., pa sve do 1945. bio prepun okrunjenih glava, predsjednika vlada i ministara koji su se sklonili u emigraciju kako bi nastavili svoju političku borbu; da je sličnih primjera bilo i u Prvome svjetskom ratu, i da ni De Gaulle – koji, doduše, nije bio državni poglavar – nije Francuze na otpor pozvao iz pariških predgrađa, pa ni s obronaka Pirineja, nego – s druge strane La Manchea, iz londonske sigurnosti.
Nije to palo na pamet ni Tuđmanu, a kao ni većina naših „povjesničara“, nije se ni on sjetio da je tih dana glavu na sličan način spašavao i „vođa hrvatskog naroda“, dr. Vladko Maček, kojemu je tog proljeća 1945. od „osloboditelja“ jamačno prijetila manja opasnost (ili ipak nije, jer bi možda i njemu glavu skratili po kratkom postupku?). No, nije Tuđmanu tada moglo biti ni na kraj pameti, da će tri-četiri godine iza toga njegova dnevničkog upisa (kako je još davno javno posvjedočio jedan od njegovih živih i sasvim čilih političkih savjetnika iz 1990./91.), doći u položaj da i sam razmišlja o tome što će učiniti ako Srbija i JNA uspiju u svojim vojnim naumima protiv Hrvatske. Čini se da pritom nije pomišljao kako bi bilo junački pasti na ulazu u Zagreb, kao što je u Sigetu pao Nikola Šubić Zrinjski (dok je Pavelić to, prema nizu svjedočenja, svojim generalima ipak predlagao kao mogućnost).
Umjesto toga – prema tom njegovu političkom savjetniku – njegova je odluka glasila: sklonit ćemo se u emigraciju i otamo nastaviti borbu… To je značilo da bi hrvatski narod i njegova vojska privremeno ostali pod srpsko-jugoslavenskom okupacijom, dok bi se vrhovnik sklonio. Quod licet Iovi, non licet bovi, ali – u glavnim bi se crtama, izgleda, ponovilo ono što smo doživjeli 1945., kad je cijeli svijet očekivao sukob Zapada sa Staljinovim SSSR-om, no – možda je Tuđman mislio kako civilizirani Zapad 1991. ne bi dopustio pokolj koji je omogućio i zdušno mu asistirao 1945. godine? (Nastavit će se)