Piše: Josip Milić
Da bismo odgovorili na upit iz naslova, potrebito je vratiti se malo u povijest, kako bismo izvukli određene zaključke.
Od Pactee conventee 1102. Hrvatska je bila dio ugarsko-hrvatske državne zajednice. Pacta conventa označila je gubitak hrvatske dinastije, ali ne i državnosti. Hrvatska je ušla u personalnu uniju s Ugarskom, zadržavši sabor, bana i vlastito pravo. Ključno političko središte bilo je u Budimu. Hrvatska je, koliko god oslabljenja, i dalje funkcionirala kao politički subjekt. To nije bila klasična okupacija jer su Ugari shvatili da bi ako nastave ratovati do konačne pobjede, oslabili Hrvate, ali i sebe. Bio je to svojevrsni, mogli bismo možda reći, “mudri” kompromis.
Austrijska “okupacija”
Međutim, lom dolazi s Osmanlijama. Mohačka bitka 1526. nije bila samo vojni poraz, nego raspad čitavog ugarsko-hrvatskog poretka. Smrt kralja Ludovika II. ostavila je Hrvatsku bez vladara i bez obrane. U takvim okolnostima hrvatski staleži nisu čekali da budu osvojeni, nego su 1527. godine na Cetingradskom saboru donijeli sudbonosnu odluku – izbor Ferdinanda Habsburškog za kralja Hrvatske. Ta odluka nije bila romantični čin, nego politički realizam. Kao i 1102., biralo se između dva zla. Ulazak pod Beč bio je cijena opstanka, a ne izraz slobodne volje u mirnodopskim uvjetima.
Zato su Pacta conventa i 1527. godina povezane istom logikom: Hrvatska je u oba slučaja izgubila dio suvereniteta, ali je sačuvala pravni i politički kontinuitet. Hrvati nisu bili sretni ni pod Mađarima, ni pod Austrijancima i upozoravali su na “hrvatsko nacionalno pitanje”. Bez obzira što formalno-pravno ni Mađari, ni Austrijanci nisu bili okupatori, narod ih je tako doživljavao.
Prvi svjetski rat bio je prilika za ostvaraj samostalnosti. To se i dogodilo pa je tako 1918. nastala država Srba, Hrvata i Slovenaca, sastavljena od Slovenije, Hrvatske i BiH. Međutim, pobjednici u prvom svjetskom ratu, Francuzi i Englezi, odlučili su da ove bivše dijelove Austro-Ugarske treba kazniti, jer su bili dio te tvorevine, a Srbe nagraditi. Kao da su Hrvati bili sretni u Austro-Ugarskoj? Tako su ove tri zemlje ušle u sastav Kraljevine SHS, kasnije Jugoslavije. Narod nitko ništa nije pitao i pitanje je kako bi ova odluka prošla na referendumu. Uslijedila je do tada najgora tiranija- okupacija, koja je ovaj put nazvana “prisajedinjenje”. Odmah u prosincu 1918. pobijeni su prosvjednici na Jelačić placu, 1928. ubijeni su čelnici hrvatskog naroda u beogradskom Parlamentu. Kralj je 1929. uveo diktaturu i zabranio sve političke stranke. Od 1918. do 1941. u tzv. Staroj Jugoslaviji ubijeno je 3000 Hrvata. Milana Šuflaja su srpski batinaši prebili palicama u pol bijela dana na Ilici, od čega je umro. Kao otpor toj tiraniji nastaju ustaše, koji žele oružanim putem ostvariti slobodu hrvatskog naroda.
Jesu li ustaše bili fašisti?
Kao dokaz da ustaše nisu bili fašisti najbolje govori to što nisu svoje odrede slali u Građanski rat u Španjolskoj 1936., gdje su se na svjetskoj razini obračunavali komunisti i fašisti. Musolini je u Španjolsku poslao 75 000 svojih vojnika, avione i brodove, ali su ustaše odbijale ići u taj rat. Komunisti iz Jugoslavije su institucionalno slali svoje brigade koje su se tamo pripremale preuzeti vlast u svojim zemljama. Borba za ideologiju ustaše nije zanimala. Nije ih zanimalo nikakav fašizam. Zanimala ih je samo Hrvatska. Kad su vidjeli da se 1941. ukazala prilika za ostvaraj Hrvatske to su i uradili. Na žalost, prije toga, u rasulu bivše države, u zemlju je ušlo 200 000 talijanskih vojnika i tko zna koliko njemačkih. Kao što ni ono s Mađarima ni Austrijancima nije bila formalno-pravno okupacija, tako nije ni ovo s Talijanima i Nijemcima. Jednostavno, bili su neuporedivo jači i brojniji. Bila je to još jedna “Pacta.” Ni Talijane ni Nijemce nitko nije volio, niti im se itko radovao. Smatrali su ih okupatorima, baš kao nekad Mađare, Austrijance i Srbe. Ali, Hrvatska je ipak, i u takvim okolnostoma, postala politički subjekt. Da je 1941. sproveden referendum za neovisnost Hrvatske sigurno bi preko 90% Hrvata glasovalo za.
I na koncu, vrlo je važno reći da su se ustaše borile za Hrvatsku, a partizani i četnici za Jugoslaviju.