Pokolj u travničkoj bolnici odnosi se na ratni zločin i masovna ubojstva koja su se dogodila u listopadu 1944. godine, neposredno nakon što su snage Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (partizani) zauzele grad Travnik.
Borbe za Travnik, u kojima su sudjelovale partizanske jedinice Petog korpusa NOVJ s jedne strane te snage Nezavisne Države Hrvatske i njemačke vojske s druge strane, trajale su od 20. do 22. listopada 1944. godine. Nakon što je obrana grada slomljena, partizanske su snage ušle u Travnik. Prema brojnim svjedočanstvima i naknadnim povijesnim istraživanjima, uslijedila je masovna odmazda nad ratnim zarobljenicima, ranjenicima i dijelom civilnog stanovništva.
Travnička bolnica bila je dupkom puna ranjenika, bolesnika i civila. Nakon ulaska u grad, partizani su upali u bolnicu i njezine sporedne zgrade te započeli likvidacije nemoćnih pacijenata. Prema prikupljenim svjedočanstvima preživjelih (poput Šefke Zolote) i istraživanjima publicista koji su se bavili žrtvama srednje Bosne (poput Vjenceslava Topalovića i Stojana Miloša) ubijani su ranjeni vojnici (većinom domobrani i ustaše), civili te medicinsko osoblje, uključujući i časne sestre.
Žrtve su likvidirane vatrenim oružjem (često izravno u bolničkim posteljama i krevetima), hladnim oružjem ili bacanjem kroz prozore zgrade. Točan broj žrtava u samoj bolnici varira u povijesnim izvorima i sjećanjima preživjelih, no procjene govore o stotinama ubijenih na tom mjestu (od inicijalnih 70-ak likvidiranih u prvom naletu, pa do ukupno 400 do 500 ubijenih unutar cjelokupnog bolničkog kompleksa).
Masakr u bolnici bio je samo dio opsežnijih zločina koji su uslijedili nakon “oslobođenja” grada. Uz bolesnike, masovno su likvidirani i brojni zarobljeni vojnici koji su položili oružje.
Jedan od najtežih zabilježenih zločina iz tih dana je likvidacija građana i zarobljenika koji su bili smješteni u gradskom skloništu. Prema svjedočanstvima, ulazi i izlazi skloništa su minirani, a unutra je zatrpano i ubijeno oko 800 ljudi.
Ubijani su i učenici nadbiskupske gimnazije, zarobljeni časnici (često likvidirani ispred Gospine špilje kod sjemeništa) te brojni civili tijekom pretresa grada od kuće do kuće. Oni koji nisu mogli dokazati pripadnost obitelji u kojoj su zatečeni ili su smatrani neprijateljima, izvođeni su i streljani na ulicama, u dvorištima i kanalima. Izdana je i naredba da se mrtvi zakopavaju na mjestu gdje su ubijeni.
Ukupne procjene broja ubijenih Hrvata i Bošnjaka (vojnika i civila) u Travniku i neposrednoj okolici tijekom tih nekoliko dana nakon 22. listopada 1944. kreću se između 2.000 i 3.000 osoba.
Tijekom trajanja komunističke Jugoslavije, o ovim se zločinima i masovnim stradanjima u Travniku nije smjelo javno govoriti niti pisati, a žrtve se nisu smjele dostojno komemorirati. Tek početkom 1990-ih godina započelo je prikupljanje dokaza, objavljivanje knjiga sa svjedočanstvima preživjelih i javno sjećanje na žrtve travničkog pokolja, za koje se danas redovito služe mise zadušnice.
Objavljeno: