Onaj tko prolazi zagrebačkim Zrinjevcem (Trg Nikole Šubića Zrinskog) i na broju 7 i 8 vidi zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova ne sluti da je ta ista nekretnina nekada bila u službi Titova režima. Tamo je bila smještena Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvana Udba, i to SDS centar Zagreb. Iako je uprava Udbe bila smještena u Savskoj pokraj Republičkog sekretarijata za unutarnje poslove (RSUP SRH), u zgradi današnjeg MUP-a, njihov centar na Zrinjevcu operativno je odrađivao sve: oni su prisluškivali, isljeđivali, mučili i ‘obrađivali’ stotine hrvatskih disidenata i domoljuba, nakon čega ih je sudstvo slalo na dugogodišnje zatvorske kazne. Mnogi od njih nisu se vratili iz kazamata jer su umrli od batina, bolesti, iscrpljenosti ili su ih stražari likvidirali ne odgovarajući za svoje postupke.
Ministarstvo vanjskih i europskih poslova redovito prešućuje mračnu povijest zgrade.
Po obnovi zgrade nakon potresa, prije godinu, Ministarstvo je prigodno objavilo podatak da je njihovo ‘reprezentativno zdanje’ sagrađeno početkom 20. stoljeća, 1903. i 1904., ‘kao palača Hrvatsko-slavonske zemaljske hipotekarne banke’ koju je projektirao bečki arhitekt Friedrich Schachner. Banka je osnovana 1892., a 1928. promijenila je ime u Jugoslavenska eskomptna i hipotekarna banka, potom mijenja ime u Jugoslavenska udružena banka, a od 1941. do 1945. nosi naziv Hrvatska udružena banka.
Na osnovi rješenja Okružnog narodnog suda u Zagrebu, krajem studenoga 1945., proglašena je konfiskacija banke u korist FNRJ. Imovina banke je prenesena u vlasništvo države. Narodna banka FNRJ – Centrala za NRH Zagreb, objavila je 1949. da je likvidacija banke završena pravomoćnim sudskim rješenjem, a prema odredbama Uredbe o likvidaciji odnosa nastalih konfiskacijom imovine privatnih kreditnih poduzeća. No, u stvarnosti, policija i tajne službe su odmah nakon rata uselile u zgradu na Zrinjevcu. Zgrada ima ulaz iz Đorđićeve 2. I okolne zgrade na Zrinjevcu, u Petrinjskoj i Đorđićevoj, sve u krugu stotinjak metara, bile su povezane i u službi režima: SUP Zagreb (milicija, policija), istražni zatvor u Petrinskoj 18, koji je bio u funkciji sve do 1987. kada se izgradio Remetinec, policijski prostori u Đorđićevoj, a Okružni sud Zagreb (od 90-ih godina prošloga stoljeća Županijski sud) tisuće Hrvata je osudio iz ideoloških i političkih pobuda, bez ikakvih dokaza. Tamo su se vodili veliki montirani procesi, uključujući i onaj protiv Stepinca.
Budući da je Tito relativno često dolazio u Zagreb jer ga je za njega vezao konspirativni i politički rad te mladost, ali i sudski ‘Bombaški proces’ i robijanje, dobro je znao kako sustav funkcionira i na koji način spriječiti političkog protivnika – uhićenjem, zatvaranjem, procesuiranjem.

A kad je, nakon završetka II. Svjetskog rata, dolazio u Zagreb, cijeli grad bi praktički bio blokiran: Udba i Kos imale su pune ruke posla, a tajne službe su držale sve pod kontrolom. Političke sumnjivce, one koji su već odslužili kaznu, preventivno bi uhitili i pritvorili na 24 sata.
Tito je posebno volio dolaziti u hotel Esplanade jer je bio najbolji, najotmjeniji hotel u Jugoslaviji. Uostalom, ‘plavi vlak’ doveo bi ga do Glavnog kolodvora, stotinjak metara od hotela.
Iako su u ‘Esplanadi’ boravile i štruklama se častile brojne svjetske zvijezde, kad bi dolazio Tito u Zagreb, svi su bili u strahu. Na mukama su bili političari, direktori, kuhari i konobari. Svaki kutak i svaki korak nadzirale su tajne službe. I svi su se bojali neke pogreške. Međutim, pojedinci su se u takvim prilikama dobro snalazili. Bez obzira na digresiju u cijeloj priči, vrijedi zabilježiti jednu anegdotu koja je najprije kružila kao urbana legenda, međutim, uspostavila se kao istinita. Anđelko Leko, pokojni vlasnik i direktor HUP-a, za vrijeme jednog razgovora ispričao je autoru ovih redaka susret s Titom. Leko je kao mladi konobar došao u Zagreb, radio je u restoranu Zagrebačke pivovare u Ilici. Restoran je bio u sklopu Ugostiteljskog poduzeća (UP) budućeg HUP-a kojemu je Leko kasnije postao i direktor i (su)vlasnik.
Budući da su Tita s tom pivnicom, odnosno restoranom, vezale uspomene od prije Drugog svjetskog rata, kada je kao komunistički ilegalac ‘operirao’ po Zagrebu, 60-ih je godina u jednom trenutku sa svitom ušao u pivnicu. Direktor se zbunio i uplašio, ali se pribrani konobar iz Hercegovine snašao. S ubrusom preko lijeve ruke, izišao je pred Tita i rekao: ‘Druže Tito, čast nam je što ste posjetili naš ugostiteljski objekt. Izvolite sjesti, čime Vas možemo poslužiti?’. I nakon toga rukovao se s Titom. Službeni fotograf Maršalata dokumentirao je tu situaciju, a fotografija je Leki vrlo brzo došla na adresu pivnice. Leko ju je, naravno, dao presnimiti, uvećati, uokviriti i okačiti na zid. Od toga trenutka bio je zaštićen ‘kao lički medvjed’. Mnogo godina poslije je, naravno, upotpunio album fotografija s Tuđmanom, Mesićem, Josipovićem… Tuđman ‘na zid’, Tito ‘sa zida’ u privatni album.

Kako je 1971. godina u vrijeme Hrvatskog proljeća bila politički uzavrelom, Tito je na svojoj turneji obišao Hrvatsku pa i Zagreb. Sa Savkom Dabčević Kučar, predsjednicom CK SKH, sastao se u hotelu Esplanade. Za svečanim stolom pred Titom pravdala je ‘mas-pokret’ u Hrvatskoj. Savka ustaje, okreće se prema Titu i, odbijajući velikosrpske klevete, čita: ‘Bilo socijalističke Hrvatske i otkucaje njenog srca čuli ste spontano i neposredno, snažno i nedvosmisleno u Splitu, u Dubrovniku, u Varaždinu u Zagrebu i svuda kuda ste se kretali…’.
Savka je doček Tita u Hrvatskoj usporedila sa ‘snažnim reflektorom u jakom snopu svjetla’ koji osvjetljava ‘pravu istinu o političkom smjeru i tendencijama socijalističke Hrvatske’. Nakon ekspozea, dok je stajala za stolom sa svijećnjacima, okrenuta prema Titu, zaradila jak pljesak. Dok je govorila, Tito je sjedio s njene desne strane, spuštena pogleda, pušio i u pepeljaru otresao kubansku cigaru. Savku nije ni pogledao. Do Tita sjedila je i vrpoljila se Jovanka Broz. Sa Savkine lijeve strane sjedio je Vladimir Bakarić, stvarni vladar Hrvatske u vrijeme komunizma. I Bakarić ‘hladan kao špricer’ mirno sjedi i gleda ispred sebe ni ne pogledavši Savku. Po izrazima lica Tita i Bakarića moglo se naslutiti što se Hrvatskoj sprema. A onda je sa stolice ustao Tito.
‘Ja sam prošao zaista sada dobar dio Hrvatske. Ja sam, ovaj put vidio da su zaista apsurdne one kojekakve priče o Hrvatskoj: o tome da tu nema jedinstva; o tome da narod drukčije misli; o tome da postoji tu nevjerojatan šovinizam i tako dalje. To nije točno’, rekao je nakon čega je uslijedio blagi pljesak, a onda je nastavio: ‘E, sad, dozvolite mi drugarice i drugovi da kažem: ima mjesta u Hrvatskoj gdje su pojedini punktovi i tih ima malo, žarišta, gdje su se umiješali neki ljudi koji i ne stanuju i ne žive tu i hoće da raspire ono staro što je bilo. Staru onu mržnju. Jasno, da mi njima nećemo dozvoliti to da raspiruju mržnju pa bili to Srbi ili Hrvati ili komu drago. Nećemo. Ja ne bih htio da neko misli da ćemo mi sada, recimo, po Hrvatima. Oni koji su Hrvati pa su šovinistički nastrojeni, tih nema mnogo, a ne bih htio ni da misli netko sad moramo Srbe nego ćemo jednako krojiti svima’, odrješito je rekao Tito.
U Karađorđevu je slijedila ‘sječa’ Hrvatske, a Udba je, naravno, slijedila Titovu politiku. Počela su uhićenja.

Kad bi temeljna policija uhitila nekoga, ako je politički sumnjivac, najprije ga odvedu u Đorđićevu, istražitelj bi došao iz prostorija Udbe, današnje zgrade Ministarstva vanjskih i europskih poslova, i počeo s ‘isljeđivanjem’ odnosno ispitivanjem privedenog. Ispitivanje se svodilo na prijetnje, maltretiranje, ucjene, često i batine. Bilo je bitno preplašiti pritvorenika. Nakon ‘isljeđivanja’, osumnjičenici bi prenoćili u istražnom zatvoru, u ćelijama i samicama zloglasne Petrinjske 18. Bile su to opskurne, vlažne i užasno prljave ćelije, bez svjetla, samo s drvenim ležajem, prljavim i smrdljivim dekama, kiblom. Za hrvatske disidente i domoljube tako je počinjala dugogodišnja patnja – Titova ‘demokracija’ na djelu. Mnogi hrvatski ‘proljećari’ kao što su Franjo Tuđman, Vlado Gotovac, Marko Veselica i drugi su u svojim su memoarima ili intervjuima opisali užase istrage.
‘Bilo je tako da u taj pakao ulaziš u Đorđićevoj, onda te istražitelji ili, kako su sami sebe zvali, isljednici, ispitaju, preplaše. Nas političke zatvorenike ispitivali su udbaši. Drugi dan te ispituje istražni sudac uz kojeg je i javni tužitelj. Više puta te zovu i sve to traje jako dugo. U međuvremenu, dok cijeli taj montirani proces oko istrage traje, bio sam u pritvoru u Petrinjskoj 18. Ćelije su bile užasno prljave i u njima su smještena po dvojica pritvorenika. Dok ti sude, ne ulaziš na vrata suda, nego iza zgrade postoje hodnici’, priča Fabijan Dumančić, bivši politički zatvorenik.
Plenković, ‘simbol hrvatske diplomacije’.
A zgrada na Zrinjevcu 7-8 je i nakon 122 godine od gradnje ostala mjesto moći. U nju već tri i pol desetljeća ne ulaze ni debeli bankari ni Titovi špijuni nego diplomati mlade hrvatske države. Neki od njih ostvarili su svoje ambicije pa i više od toga – postali su predsjednici države, predsjednici, potpredsjednici Vlade RH ili predsjednici Sabora kao što su: Zoran Milanović, Andrej Plenković, Gordan Jandroković, Kolinda Grabar Kitarović, Ivo Sanader, Mate Granić i drugi.
Zgrada MVPEI je tijekom obnove zaštićena od budućih potresa, prema suvremenim standardima. Usto su provedeni konzervatorsko-restauratorski radovi i vanjskih zidova i unutrašnjosti zgrade. Projekt obnove zgrade koštao je 21,5 milijuna eura. Sredstva su namaknuta iz dva izvora: Mehanizma oporavka i otpornosti (oko 14 milijuna eura) i Fonda solidarnosti Europske unije (više od 7 milijuna eura).
Objavljeno: