Piše: Martin Raguž
Koliko aktualni, agresivni i razarajući regionalni sukobi, koji se još uvijek dominantno odvijaju na euroazijskom prostoru, nalikuju onima koji su prethodili Drugom svjetskom ratu?
O ovome bismo mogli govoriti dugo i široko…
Bit je u spoznaji da se već jasno ocrtavaju i uočavaju paralele između vremena i konteksta koji je prethodio Drugom svjetskom ratu i današnjeg geopolitičkog raspleta u svijetu.
Ne zaboravimo da je Drugi svjetski rat započeo labavo povezanim sukobima za dominaciju u Europi, Africi, Aziji i na Pacifiku (agresija Njemačke u Europi, Italije na Sredozemlju i u Africi, Japana u Kini i na Pacifiku), postupno prerastajući u globalni sukob. Razdoblje u kojem se to odvijalo tadašnji američki predsjednik Franklin D. Roosevelt još je 1937. godine nazvao širenjem „epidemije svjetskog bezakonja“.
Bez obzira na specifične, a ponekad i suprotstavljene ciljeve, tadašnje fašističke sile imale su temeljnu podudarnost u glavnom zahtjevu – dramatičnu promjenu svjetskog poretka. Ponižavale su Ligu naroda, kao što se danas često dovodi u pitanje autoritet Ujedinjenih naroda, demonstrirajući da se agresija isplati te polarizirajući svijet i gurajući ga prema zastrašujućem globalnom sukobu.
Paralele s današnjim stanjem više su nego očite: ruski napad na Ukrajinu, s dugotrajnim razaranjem i ambicijom povratka utjecaja u istočnoj Europi i na prostoru bivšeg SSSR-a; višegodišnji sukobi na Bliskom istoku koji su dodatno eskalirali napadima i protunapadima, uz uvlačenje sve većeg broja aktera u konflikt; ubrzano vojno jačanje Kine i njezine ambicije za dominacijom u indo-pacifičkoj regiji.
Sve to, uz činjenicu da se u velikoj mjeri radi o autokratskim režimima koji traže globalnu preraspodjelu moći, stvara okolnosti koje mogu dovesti do šireg svjetskog sukoba.
Ujedinjeni narodi, kao nekada Liga naroda, pokazuju ograničenu moć u usmjeravanju procesa kroz međunarodno pravo i institucije.
Pitanje je vremena (ako već nije započelo u određenom obliku) kada bi ovi regionalni sukobi mogli prerasti u globalni sukob s nesagledivim posljedicama.
Europa, u ovim tektonskim poremećajima, kao povijesno uspješan mirovni projekt nakon Prvog i Drugog svjetskog rata, prolazi vlastitu katarzu. Za vjerovati je da će postati i ostati dovoljno snažna u funkciji sprječavanja globalne kataklizme.
A mi, na ovim našim trusnim balkanskim prostorima, često nazivanim „bure baruta“ ili, kako je to slikovito opisao Winston Churchill, „mali prostor koji proizvodi previše povijesti“, trebali bismo imati dovoljno razboritosti da sami ne doprinosimo takvim crnim raspletima.