Piše: Josip Milić
Nisam pretjerani ljubitelj politike Karoline Vidović Krišto, ali njezin slučaj na Hrvatskoj radioteleviziji jedan je od najočitijih primjera kako u praksi izgleda „sloboda“ na javnom servisu. Godinama sustavno šikaniranje i izolacija te institucionalna odmazda razotkrivaju stvarnu narav sustava u kojem se nagrađuje poslušnost, a kažnjava svaka doza samostalnog mišljenja, kreativnosti i istinskog istraživačkog novinarstva. HRT ne kažnjava pogreške – on kažnjava neposluh.
Javni progon Karoline Vidović Krišto započeo je još 2012. godine, onoga trenutka kada je u svojim emisijama i javnim istupima počela dirati u teme koje su za upravljačku i ideološku elitu javne televizije bile zabranjena zona. Govorila je o spolnom odgoju u školama, problematičnim vezama Aleksandra Štulhofera s određenim istraživačkim i ideološkim krugovima, o potrebi objave registara aboliranih pripadnika agresorske vojske, političara koji nisu sudjelovali u obrani Hrvatske – korisnika državnih poticaja i pojedinaca obogaćenih u kriminalnoj privatizaciji. Ukratko, dirnula je u zaštićene krugove.
Vrhunac institucionalne represije uslijedio je 5. siječnja 2015., kada joj je tadašnji glavni ravnatelj HRT-a Goran Radman uručio izvanredni otkaz zbog internog e-maila u kojem je kritizirala Etički kodeks i način upravljanja javnim servisom. Taj je čin proglašen „teškom povredom radne obveze“, iako je sud kasnije jasno presudio da je otkaz nezakonit te naložio njezin povratak na posao. Presuda, međutim, nije promijenila bit problema: na HRT-u pravo i zakon vrijede samo dok ne smetaju ideološkoj liniji.
Pritisci su se nastavili i kasnije. U svibnju 2018. Vidović Krišto ponovno je uklonjena iz programa nakon gostovanja Igora Vukića u emisiji „Dobar dan, Hrvatska“, gdje je predstavljena knjiga “Radni logor Jasenovac”. Taj je slučaj razbjesnio HDZ-ovog koalicionog partnera Pupovca. Izbacivanjem Karoline s posla jasno se dalo do znanja kako su neki gosti, ma kako bili javnosti zanimljivi, trajno zabranjeni. Neke su teme poželjne, druge kažnjive. Kritika je dopuštena samo dok ne dira u njihove „svetinje“.
Sudbina Karoline Vidović Krišto stoga nije iznimka, nego pravilo. Ona je tek jedno od vidljivijih upozorenja svima koji bi na HRT-u pomislili da je javna televizija prostor slobode, a ne instrument kontrole. A da ne bi krivo zaključili kako je problem samo u HRT-u, valja reći otvoreno: na ostalim nacionalnim televizijama stanje je puno gore.
Ono što je proživljavala Karolina, danas proživljava prof. Boris Havel
Njegov slučaj još jednom potvrđuje da u Hrvatskoj sloboda govora postoji, ali samo dok govoriš ono što se očekuje. Jedna objava na društvenim mrežama bila je dovoljna da se pokrene dobro uhodani mehanizam javnog linča i discipliniranja. Razlika u odnosu na neka mračna vremena je tek u tome što se danas egzekucije ne provode u partijskim komitetima, nego pod krinkom „osjetljivosti“, „inkluzije“ i „ispravnog stava“.
Uprava fakulteta, umjesto da brani akademsku slobodu, preuzela je ulogu inkvizitora. Profesoru se ne sudi zbog stručnog rada, nego zbog mišljenja, i to ne osobnog, nego citiranog o ljepoti Maje Sever. Za koga je slobodna rasprava prijetnja? Uspostavlja se nova dogma: nije važno što misliš, nego kome se zamjeriš.
Sve to opasno podsjeća na „stara olovna vremena“, progone zbog vica, pjesme, estetskog ukusa, drugačijeg mišljenja i političke nepodobnosti. Metoda je uvijek ista: udar na integritet osobe, javno ponižavanje, zabrana rada i stvaranje atmosfere straha u kojoj mnogi, zbog kredita, egzistencije ili karijere, ne smiju ni potpisati podršku kolegi i načelo slobode govora. Paradoks je potpun kada se vidi da su istodobno podržavatelji najradikalnijih ideologija i organizacija često zaštićeni i privilegirani, dok se progoni ugledni znanstvenik s izuzetno uspješnom međunarodnom karijerom.
Fašizam bez kukastih križeva
Ako fašizam ne promatramo isključivo kao povijesni pokret, nego kao skup metoda, tada stvari postaju kristalno jasne: progon neistomišljenika, zabrana govora, moralni monopol, podjela na podobne i nepodobne te zamjena argumenata diskvalifikacijom ljudi. Upravo to danas gledamo bez uniformi i zastava, ali sa suvremenim i sofisticiranim metodama straha i represije.
Društvo koje kažnjava mišljenje ne ide prema demokraciji, nego strmoglavo u ponor totalitarizma. A demokracija koja se boji izražavanja vlastitih prosudbenih (u ovom slučaju estetskih) stavova i sukoba mišljenja prestaje biti demokracija čak i kada se zaklinje u „antifašizam“, „inkluziju“ i „europske vrijednosti“.
Kakva je to Hrvatska u kojoj “represivni organi treniraju strogoću” na jednom vrhunskom intelektualcu. Prestrašno.