Piše: Željko Miloš
Trideset i četiri godine kasnije – sjećanja koja ne blijede
Trideset i četiri godine nakon Domovinskog rata, rana hrvatskog naroda i dalje krvari. Gradovi poput Vukovara, Dubrovnika i Zadra i drugi gorjeli su pod granatama, a zemlja je drhtala od eksplozija. Ljudi su živjeli u podrumima, bez hrane, bez vode, bez struje, dok su njihova djeca gladovala i plakala od straha. Žene i djevojčice bile su izložene seksualnom nasilju, starci su klečali nad mrtvim tijelima svojih sinova i kćeri.
Logori u Srbiji – Stajićevo, Sremska Mitrovica, Begejci i Niš – bili su hladne tvornice smrti. Više od 30.000 civila prošlo je kroz njih, tisuću ih nije preživjelo, a stotine ostalih trajno su traumatizirane. Nestali i masovne grobnice i danas svjedoče o sustavnom planiranju smrti.
“Gledala sam svoje dijete kako umire od gladi u podrumu, dok su bombe tutnjale iznad naših glava. Svaka eksplozija bila je opomena da smrt može doći svakog trenutka.” – preživjela iz Vukovara.
Propaganda i reinterpretacija povijesti – rat koji traje u glavama
Ratne traume ne prestaju s prestankom oružanih sukoba. Srpska propaganda i dalje relativizira agresiju, prepisuje povijest i opravdava zločine. Mediji, akademske i kulturne institucije, od Memoranduma SANU do kulturnih društava, stvaraju mrežu laži koja zamagljuje istinu i pokušava prikazati žrtve kao krivce, a agresore kao neutralne sudionike.
Svaka pjesma, članak ili kulturni gest koji to podržava vrijeđa sjećanje preživjelih i omalovažava patnju Hrvata. Novi “memorandumi” i reinterpretacije povijesti služe da se prošlost iskrivi, a odgovornost relativizira.
Hod protiv fašizma – paradoks i kontradikcije
Hod protiv fašizma u Hrvatskoj trebao bi simbolizirati sjećanje, pravdu i osudu mržnje. No, u praksi, događaji su često kontradiktorni. Glavni akteri uključuju kontroverzne figure poput Marka Perkovića Tomsona, čija simbolika i pjesme mnogima u regiji asociraju na ratni nacionalizam.
Momci koji su se suprotstavili pjesmama iz manastira Krke pokazuju unutarnje napetosti – sukob između iskrene osude mržnje i pokušaja spektakularnog, medijski atraktivnog događaja.
Posebno problematično je dovođenje osoba povezanih s Memorandumom SANU u kulturne programe u Zagrebu. Memorandum, koji je legitimirao velikosrbijansku agresiju i ideološki temeljio planove rata, i danas simbolizira mrežu laži i propagande koja je ubijala i protjerivala Hrvate. Njihova prisutnost u Hrvatskoj izaziva moralni i politički šok i šalje poruku da se povijest može reinterpretirati, a odgovornost relativizirati.
Stradanja Hrvata i nužnost istine
Hrvatski narod preživio je agresiju, fašizam i teror, ali sjećanje na nevine i dalje je ugroženo. Svaka pjesma, kulturni gest ili politički performans koji relativizira prošle zločine vrijeđa žrtve.
“Svaka laž koja umanjuje patnju naših bližnjih – to je krv nevinih koja vrišti iz grobnica. Ne smijemo dopustiti da se to dogodi opet.” – preživjeli logoraš.
Novi “memorandumi” i reinterpretacije povijesti nisu samo intelektualni eksperiment – oni su praktično sredstvo relativizacije i opravdavanja prošlih zločina. Hod protiv fašizma ima smisao samo ako istina vodi put, a pravda nadmašuje spektakl.
Poziv društvu – sjećanje kao obaveza
Hod protiv fašizma mora biti iskren i temeljen na činjenicama, a ne na spektaklu i kontradiktornim simbolima. Građani Hrvatske, preživjeli i njihove obitelji zaslužuju da se sjećanje očuva, da pravda pobijedi, i da se pakao koji je uništio tisuće života nikada ne ponovi.
Sjećanje nije politički instrument. Sjećanje je obaveza prema mrtvima i opomena živima.
“Ne tražimo od vas da zaboravite. Tražimo da djelujete – da istina živi, da pravda pobijedi i da pakao nikada više ne postane stvarnost za nevine.” – preživjeli iz logora Stajićevo.