Piše: Josip Milić
U posljednje vrijeme sve se češće kod geopolitičara čuje i mogućnost ratnog sukoba između Europe i Rusije. Ton poruka koje razmjenjuju europske prijestolnice i Moskva sve je tvrđi i opasniji, do te mjere da podsjeća na pripremu terena za znatno širi oružani sukob. Premda se takva javna istupanja često objašnjavaju kao dio političkog nadmudrivanja i pokušaj jačanja vlastite pozicije za buduće pregovore, nije razumno u potpunosti zanemariti mogućnost daljnjeg zaoštravanja. U tom slučaju rat bi se mogao preliti na druge europske zemlje, a potencijalno uključiti i čitav NATO savez.
Hoće li Europa napasti Rusiju?
Pitanje koje se sve češće čuje u javnom prostoru, hoće li Europa napasti Rusiju, više govori o stanju europske politike nego o stvarnoj vojnoj namjeri. Odgovor, hladan i racionalan, glasi: neće. No put kojim Europa ide opasan je, neodgovoran i lišen strateške pameti.
Europa bez suverenosti
Današnja Europska unija nije suvereni politički subjekt u klasičnom smislu. Ona nema jedinstvenu vojsku, jedinstvenu zapovjednu strukturu, niti zajedničku vanjsku politiku koja bi mogla iznijeti tako golem pothvat kao što je rat protiv Ruske Federacije. Ključne odluke donose se pod snažnim utjecajem Sjedinjenih Američkih Država i NATO saveza, a ne u Bruxellesu u ime europskih naroda. Drugim riječima: Europa ne bi mogla napasti Rusiju čak i kad bi to htjela.
Rat bez narodne potpore
Za razliku od Ukrajine, koja vodi rat za vlastiti teritorij, većina europskih naroda nema ni motiv, ni interes, ni volju za izravni sukob s Rusijom. Inflacija, energetska nesigurnost, migrantski pritisak i demografski slom već su teško opteretili europska društva. Ideja da bi europski mladići ginuli u ratu koji nije obrambeni – politički je neodrživa.
Zato se rat vodi posredno: oružjem, novcem, sankcijama i propagandom. To je rat bez objave, ali s vrlo stvarnim posljedicama – ponajviše po europska gospodarstva.
Opasna retorika, prazna snaga
Ratna retorika koja dolazi iz pojedinih europskih prijestolnica, osobito iz Berlina, Pariza i Bruxellesa, ne odražava stvarnu moć, nego pokušaj prikrivanja slabosti. Europa se ponaša kao sila, ali djeluje kao birokratski aparat bez hrabrosti za samostalnu odluku.
Rusija to vidi. I upravo zato ne doživljava Europu kao stvarnu vojnu prijetnju, nego kao produženu ruku tuđih interesa.
Hrvatska i europska iluzija
Za Hrvatsku je ovo pitanje osobito važno. Hrvatski narod nema nikakav povijesni, sigurnosni ni civilizacijski razlog za sukob s Rusijom. Naša je zadaća čuvati vlastitu državnost, narod i gospodarstvo, a ne sudjelovati u geopolitičkim igrama velikih. Svaki pokušaj uvlačenja Hrvatske u izravni ratni sukob bio bi protivan nacionalnim interesima i poguban po budućnost naroda.
Europa definitivno neće napasti Rusiju. No Europa se, bez vizije, suverenosti i odgovornosti opasno približava rubu velikog sukoba za koji nije spremna. Povijest nas uči da ratovi često počinju ne zato što ih netko želi, nego zato što su vođeni glupo. A glupost se u geopolitici plaća krvlju malih naroda.
Ograničene operacije oslobađanja okupiranog teritorija
Europa nema ni realnu mogućnost niti političku volju za izravan napad na Rusiju. Ipak, kao izgledniji scenarij nameće se mogućnost da pojedine europske države odluče rasporediti svoje vojne snage u cilju pomoći Ukrajini, ponajprije kroz sudjelovanje u operacijama oslobađanja teritorija koji su trenutačno pod ruskom okupacijom.