Piše: Vlado Marušić
Postoje riječi koje se u javnom prostoru koriste tako često da izgube značenje. A postoje i riječi koje se koriste namjerno da bi prikrile istinu. Jedna od takvih riječi danas je pojam „crveni fašisti“. I koliko god zvučao snažno, on je zapravo blag.
Jer fašizam, ma koliko bio mračan i poguban, nije najveće zlo koje je čovječanstvo upoznalo. Najveće zlo modernog svijeta bio je i ostao komunizam , ideologija koja je, prema brojnim povjesničarima i istraživačima, u ime „ravnopravnosti“ i „napretka“ odnijela preko sto milijuna ljudskih života diljem svijeta, dok ih je Hrvatskoj nakon II svjetskog rata na Križnom putu u smrt otjerala preko 500 000 a još toliko pozatvarala u svojim zloglasnim kazamatima diljem zločinačke SFRJ gdje su mnogi skončali svoj život u neljudskim i nehumanim uvjetima i to samo zato jer su bili Hrvati, jer su nešto“pogrešno“učinili, rekli pa čak i pomislili . Ideologija koja nije samo ubijala tijela, nego je lomila duše, gazila vjeru, obitelj, narod i slobodu. Sustav koji je čisti produkt i utjelovljeno zlo samog sotone kralja laži svih zabluda i opsjena
U hrvatskom iskustvu ta rana nije apstraktna. Ona ima ime, lice i grob često bez križa i bez imena. Poslijeratni zločini, masovna smaknuća, progoni, zatvori, oduzimanje imovine, gušenje svake drukčije misli. Tisuće su nestale, tisuće su zatvarane, a stotine tisuća bile su prisiljene napustiti domovinu kako bi spasile goli život. To nije prošlost o kojoj se može govoriti „šlampavo“, cinično ili s podsmijehom.
Zato mnogi danas, promatrajući hrvatsku političku i društvenu scenu iz domoljubnog i vjerskog kuta, u djelovanju pojedinih političkih opcija uključujući Možemo! i SDP i njima srodnih lijevih političkih opcija Glas, Stranka s imenom i prezimenom, Centar, Radnička fronta, čije su vodeće vedete, Tomislav Tomašević, Dalija Orešković, Anka Mrak Taritaš, Siniša Hajdaš Dončić,Ivica i Marijana Puljak iz Centra ne vide tek drukčije mišljenje, nego ideološki kontinuitet. Pravnog, svjetonazorskog i simboličkog nasljeđa sustava koji nikada nije do kraja osuđen, niti se od svojih zločina iskreno pokajao.
Kada se brane partizanski zločini, kada se relativizira simbol petokrake, kada se omalovažava patnja Križnog puta, kada se Domovinski rat dovodi u pitanje, a temelji katoličke vjere ismijavaju ili proglašavaju nazadnima to nije fašizam. To je komunistički refleks. Stari obrazac u novom ruhu.
Kada se s visine moralne superiornosti osporava pravo naroda na radost, na domoljubni zanos, na doček sportaša, a evo zadnje, na doček rukometaša, i pjevanje Marka Perkovića Thompsona najvećeg živućeg hrvatskog glazbeni,a domoljuba i Branitelja ,na pjesmu koja je mnogima bila utjeha u ratu i poraću tada ne gledamo borbu za „slobodno društvo“, nego pokušaj preodgoja. Pokušaj da se izbriše identitet, da se domoljublje prikaže kao sramota, a vjera kao prepreka.
Nazivati takve pojave „crvenim fašizmom“ zapravo znači pogrešno postaviti ljestvicu zla u hijerarhiji zla. Time se, svjesno ili nesvjesno, prihvaća teza da je fašizam vrhunac povijesnog zločina, a komunizam tek njegova „blaža“ varijanta. A to jednostavno ne odgovara ni povijesnim činjenicama ni hrvatskom iskustvu.
Zato je točnije, poštenije i istinitije govoriti o crvenim komunistima kao ideološkim nasljednicima sustava koji je sustavno gušio slobodu, vjeru i narodnu samobitnost. Sustava koji je ostavio masovne grobnice i duboke podjele koje osjećamo i danas. Rane koje ne zarastaju jer se svakodnevno diraju prljavim rukama prošlosti.
Fašizam i komunizam nisu isto. Ali ako već govorimo o najvećem zlu, onda ga ne smijemo relativizirati. Jer narod koji zaboravi istinu o vlastitoj patnji, osuđen je da je ponovno proživljava.
A Hrvatska si to više ne smije dopustiti.
Vlado Marušić/Braniteljski portal.ba