“Akrobacija” koja je prošla nezapaženo
O Haškom sam sudu pisao u vrijeme kad je Hrvatska bila pritisnuta, u pravnom smislu “nategnutim” ali vrlo opasnim optužnicama za etničko čišćenje Srba u Oluji. Počevši od 2000. čitava je nacija bila izložena svakodnevnom i svakovrsnom medijskom pranju mozga, zbog čega je izreći ili napisati nešto kritički protiv navedenog suda bilo vrlo, blago rečeno, nepopularno. Unatoč tomu, na ovom Portalu, a i šire, pojavilo se dosta tekstova i analiza u kojima je rečeno sve bitno o karakteru tog kvazisudišta.
Jedan argument protiv Haškog suda mi je, u onovremenim razmišljanjima, ipak promaknuo. Ne znam je li netko drugi do sada iznio ono što namjeravam opisati, ako jest, ispričavam se zbog ponavljanja. Radi se o protutezi jednom od mnogobrojnih prohaških “argumenata” koje je stvarala i glasno nametala ista ona manjina koju je ovih dana prozvao izbornik Dalić. Te lažljive, ali u manipulativnom smislu učinkovite i naravno vrlo agresivne tvrdnje, nastojale su prikriti pravu, potpuno političku narav tribunala za bivšu Jugoslaviju. Pa se govorilo kako je to sud koji individualizira krivnju, a suđenja u Haagu se prikazivalo kao obračun s nacionalističkim zločincima. Pri tomu se gubila razlika između napadača i napadnutih, što i jest bio cilj međunarodne politike koja je upravljala tim procesima, uvjerena da se do mira može doći jedino izjednačavanjem krivice za rat. Istodobno se, posebice hrvatsku javnost, pozivalo na obračun s hrvatskim zločinima, a one koji su upozoravali da stvari u vezi s navedenim sudištem nisu tako jednostavno crno bijele kakvima ih je prikazivao Haag, moralno se osuđivalo, odnosno predstavljalo neljudima, stvorovima bez suosjećanja, savjesti, potpuno nesposobnima za donošenje etički utemeljenih zaključaka.
Teza koju želim raspraviti pojednostavljeno je glasila otprilike: “U Hrvatskoj su se, većim dijelom nakon Oluje, dogodili masovni zločini nad Srbima koje hrvatska država nije kaznila, pa je međunarodni sud iz toga zaključio da se Hrvatska slaže s počinjenim zlodjelima, da ih štoviše namjerno zataškava. Konačni je zaključak da Haški sud nije imao izbora nego pokrenuti suđenje za etničko čišćenje u Oluji, tj. s obzirom na to da je Hrvatska propustila provesti pravdu, sasvim je razumljivo da to učini neki drugi sud. Kao šlag na tortu ovih nastojanja stvoreno je i uvjerenje da hrvatski sudovi kažnjavaju samo Srbe.
Poput ostalih prohaških teza i ova je sročena vrlo spretno i naizgled logično. Ozbiljnija raščlamba ipak otkriva brojne površnosti ovakvog rezoniranja. Kao prvo, hrvatsko je sudstvo, kako za zločine počinjene u Oluji tako i za brojna druga nedjela iz ratnog razdoblja, kaznilo i znatan broj Hrvata. Drugo: znatan broj srpskih zločina nad Hrvatima je također ostao nekažnjen. Kad se u obzir uzme i to da hrvatski sudovi nisu pokrenuli nijedan postupak za neusporedivo masovnije pokolje nad Hrvatima počinjene nakon Drugog svjetskog rata, potpuno je deplasirano govoriti o etničkoj pristranosti hrvatskog pravosuđa. Ono je samo tromo, a kroz posljednjih 80 godina razvilo je kulturu nekažnjavanja politički osjetljivih slučajeva. Takav način sudovanja, vidljivo je iz izostanka pravnog epiloga Bleiburške tragedije, velikom je većinom ipak išao na hrvatsku štetu.
Vratimo se sada haškoj optužnici protiv Hrvatske. Čak i kad bi bilo točno da hrvatsko sudstvo namjerno nije kažnjavalo ratne zločine hrvatske strane, a čime se opravdavalo hašku jurisdikciju nad Olujom, iz toga uopće ne proizlazi da je postojao ikakav pravni temelj da se hrvatske vlasti optuži za etničko čišćenje. Hrvatsku se eventualno moglo optužiti za ometanje pravde ili zataškavanje zločina, ali nije bilo ničega što bi vodilo u pravcu optužbi za etničko čišćenje. Drugim riječima, to što je Hrvatska navodno odbijala suditi Hrvatima za zločine počinjene u Oluji, ili je te zločine – kako se sugerira – zataškavala, nipošto ne vodi do zaključka da ih je i organizirala. Ipak Haška je optužnica potpuno nelogično “skočila” na tezu o etničkom čišćenju i to je jedna je od suludih haških “akrobacija” koja je, čini mi se, prošla potpuno nezapaženo. Taj “skok” jasno svjedoči o zlonamjernosti i politikantskoj naravi Haškog suda koji je krivicu po svaku cijenu htio podignuti na najvišu moguću razinu i tako dohvatiti sam vrh hrvatske vlasti. To je ipak trebalo nekako činjenično potkrijepiti i u tu je svrhu, uz pomoć domaćih poltrona, proveden nezapamćeni upad u tajne pismohrane suverene države. Niti to nije pomoglo jer uspjeli su pronaći samo jednu rečenicu iz Brijunskih transkripata (“…nanijeti Srbima udarce od kojih će nestati” istrgnutu iz konteksta koji govori isključivo o srpskoj vojnoj kapitulaciji) i pokušali joj dati sasvim drugo značenje od izvornog. To je, smatrali su haški meštri, bilo dovoljno da dokaže namjeru zločina, ali ostao je nemali zadatak obrazlaganja konkretne provedbe “etničkog čišćenja”. Taj je zadatak bio posebno težak jer Srbi su izbjegli prije dolaska Hrvatske vojske zbog čega nije bilo dodira između navodnog progonitelja i navodno progonjenih. Tu je pak prizvan “deus ex machina” u vidu prekomjernog granatiranja koje je, kažu, dovelo do srpskog egzodusa, odnosno do neke vrste “etničkog čišćenja na daljinu”, nezapamćenog pravnog bisera koji je kao presedan, u međunarodno pravo trebao biti uveden preko naših, hrvatskih leđa. Navedeno danas može izgledati i apsurdno i komično, ali u desetljećima haške hajke nije izgledalo tako, dapače, zamalo je prihvaćeno kao pravna istina. Bilo je tek 3:2, kako je, komentirajući omjer glasova članova Haškog sudskog vijeća, to svojedobno lakonski sažeo tadašnji premijer i današnji veliki suverenist Milanović. No s vremenske distance i bez pritisaka domaćih i inozemnih krakova haške mreže, ne možemo se ne upitati, kako su ovakve do kraja apsurdne teze mogle zadobiti snagu široko prihvaćenih argumenata? Odgovor je: zahvaljujući sprezi političkih interesa i poltronskih javnih glasila u Hrvatskoj. Istih onih koja unatrag desetak godina, protivno svojim uvjerenjima, moraju pozitivno intonirati svoje objave o Oluji.
Klevete su nažalost vjerni pratitelj hrvatskog naroda. Spomenut ću samo neke: 700 tisuća umorenih u Jasenovcu, ustaški logor za djecu (a zapravo dječji dom) u Jaski, “vodeća uloga Partije” u beogradskim demonstracijama 27. ožujka 1941. (“Bolje grob nego rob”) iako komunista tamo uopće nije bilo, antifašistička borba koja je započela, gle čuda, 22. lipnja 1941. kad je komuniste napao njihov dotadašnji fašistički saveznik (iako su se na Zapadu protiv fašista tukli već dvije godine), koje su uz uspješno nametanje grobnog muka o poratnim bleiburškim pokoljima, pola stoljeća slovile kao neupitne istine. Te laži nikada ne smijemo prihvatiti.