Piše: dr. Tomislav Jonjić
Nakon što sam spomenuo kako ne znam je li Tuđman negdje javno govorio o poratnom logoru u Jasenovcu, a nemam vremena za pomnije istraživanje, u pomoć mi je priskočio jedan od čitatelja ovih pabiraka. Zahvaljujem mu na tome, ali važnije od tog obdržavanja društvenih konvencija jest to da je odgovor na pitanje koje sam i sâm postavio – potvrdan. Jest Tuđman o tome govorio i javno.
Na konferenciji za medije koja je održana 20. travnja 1996. (a cijeli je transkript dostupan na internetu) on je, na pitanje Dražena Ćurića o nacionalnoj pomirbi, Jasenovcu kao mjestu na kojem bi se izgradio zajednički spomenik ratnim žrtvama itd., odgovorio: „Mislim da imamo puno razloga da upravo ostvarimo tu zamisao da Jasenovac pretvorimo u spomen-područje svih ratnih žrtava. Zašto? Zato što sadašnji Jasenovac, na mjestu sadašnjeg Jasenovca nisu samo žrtve fašizma. Poslije logora Jasenovac, za vrijeme NDH, od 1945. tamo je bio logor i komunističkih vlasti, od 1945-1948. Treba utvrditi, zaista, koliko je za vrijeme NDH pobijeno, koliko poslije rata, na tom mjestu.“
Ta Tuđmanova ideja je, kao što će se upućeniji ili barem stariji sjetiti, izazvala je zgražanje ne samo tzv. ljevice, nego i onih „domoljubnih ikona“ koje će se početi sve češće družiti pod Soroševim šatorom, kako bi za koju godinu legitimirala Račanov dolazak na vlast, „detuđmanizaciju“ i sve što je uz nju išlo, i ide do danas.
A kad smo opet kod Jasenovca, zabilježimo ovdje i to da se je Tuđman u svom dnevniku 21. svibnja 1985. vrlo negativno i s neskrivenim prijezirom izrazio o Mladenu Ivekoviću, članu partijskog Agitpropa, tzv. krležijancu i uredniku dvosveščane kupusare „Hrvatska lijeva inteligencija“ koja je objavljena u doba tzv. Hrvatskog proljeća kao dio nastojanja da se stvori legenda o onome što će i sâm Tuđman uzeti kao jedan od tri stupa HDZ-ova programa.
Listajući Ivekovićev partizanski dnevnik („Nepokorena zemlja“, Zagreb, 1945.), on za njegova autora, naime, kaže: „Koji anacionalni bedak. Neprestano odvaja Dalmaciju od Hrvatske; o domobranskom problemu na tipičan politički način: ‘kukavice’; o Jasenovcu gdje je proveo sâm u ćeliji skoro cijelu 1942.: da je pobijeno 30.000 Cigana (?!) i ‘nekoliko tisuća’ drugih. Bosansko-hercegovački Hrvati – mahom ustaše.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 157.) Na te teme vratit će se on opet, malko kasnije, u kontekstu već spominjanog suđenja Andriji Artukoviću, kad će s određenim optimizmom primijetiti da ima povjesničara koji i u tom kontekstu napadno bježe od „jasenovačkih brojaka“.
A 10. ožujka 1986. će zabilježiti kako je Žarko Vimpulšek, zloglasni predsjednik Vrhovnog suda NR Hrvatske koji je 1946. predsjedao vijećem što je osudilo nadbiskupa Stepinca, za razliku od nadbiskupa bio položio prisegu Paveliću, dok je Ferdo Čulinović – nekadašnji ljotićevac, a kasnije vodeći zavnohovski pravnik, akademik JAZU i profesor na Pravnom fakultetu – kao domobranski nadsatnik bio u bliskim vezama s Nijemcima, a da je Artuković oslobađao masone i Židove (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 183.)
Bio bi Čulinović danas nevažan, da ispod njegova šinjela nisu izmiljeli naraštaji tobožnjih pravnika i pravnih povjesničara koji i danas, nažalost, dominiraju našim katedrama i našim javnim životom, premda znanstvenu i etičku kakvoću Čulinovićeva pristupa historiografskim i pravnim problemima ilustrira činjenica da je rukopis svojega „znanstvenog“ rada on dostavio Agitpropu CK KP Hrvatske, s popratnim servilnim pismom: „Molim za dobrotu, da se pregleda rukopis, da se dometne ili ispravi ili izbaci sve ono, što smatrate, da nije ispravno.” (Podatak je objavio Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006., str. 158.)
Takvi su tipovi, naime, krojili ono što se na našim fakultetima učilo i, nažalost, u velikoj mjeri još uvijek uči, pa ni danas praktično nema „znanstvene“ rasprave o državnopravnim pitanjima iz doba Drugoga svjetskog rata koja ne sadrži priznanje vlastite slabosti i sramote, oslanjajući se na tog „akademika“ i „profesora“. A samo suđenje Artukoviću Tuđman će 19. travnja 1986. sažeti u ocjenu da ono „dobiva posve drugo značenje od onog što su htjeli postići ličinarsko-krizmanovskom intonacijom“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 188.).
Dodaje tomu da su „vlasti tražile od jednog istaknutog HSS-ovca da svjedoči protiv Artukovića, a ovaj odbio, dotično ispričao stvari u njegovu korist.“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 188.) Nije, dakle, nasjeo na ono što još i danas, čulinovićevskom manirom, posve nekritično i budalasto ponavlja jugohrvatska „historiografija“, da je Artuković zagovarao radikalan obračun s Mačekom i njegovim pristašama. Za to, dakako, nikad nije postojao nijedan dokaz, osim puke tvrdnje Eugena Dide Kvaternika, ravnatelja za javni red i sigurnost koji je u jesen 1942. smijenjen sa svih položaja, da bi se desetak godina kasnije, kao solidan stilist i vrstan polemičar, u emigraciji pretvorio u najborbenijeg kritičara Pavelićeve vladavine.
Vratit ćemo se na to, jer stvar zavrjeđuje da joj se vratimo – svjesni da bi ona mogla izazvati još više okapanja od onih koja mi i javno i privatno upućuje učena čeljad koja preferira publikacije s puno slika i što manje slova (ili njihove surogate u obliku jednominutnih tik-tok objava) – ovdje napominjući tek to, da je Tuđman kao povjesničar očito bio svjestan popularnosti koju su u jugoslavenskim (i ne samo jugoslavenskim) krugovima dobile Kvaternikove filipike, pa je 20. svibnja 1985. u svom dnevniku brižno zabilježio kako mu je jedan sugornik predložio da se upita, zašto Jugoslavija nikad nije tražila izručenje Dide Kvaternika (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 3, str. 157.).
Nije ga ni u ratno doba bio glas da je anđelak – naprotiv – a i s ondašnje hrvatske strane su ga optuživali da je među najodgovornijima za nasilja koja su pripisana režimu, pa je vrlo neobično da to pitanje do danas u historiografiji (a ni u njezinoj upotrebi u političke svrhe) još nije postavljeno. Reklo bi se da ga vrijedi postaviti: doista, zašto je Jugoslavija tražila izručenje ne samo Pavelića i Artukovića, nego i mnoštva drugih, iz drugoga ili trećeg „ešalona“, a nije tražila izručenje Dide Kvaternika?
(Nastavit će se)