Dr. Tomislav Jonjić, serijal
Kao što smo vidjeli, nije Tuđman bio slijep za Krležino jugoslavenstvo, a nije bio slijep ni za jugoslavenstvo Josipa Broza, pa ih je obojicu javno hvalio taman onoliko koliko ih je kudio privatno, u svom dnevniku pisanom tek „s pola otvorenosti, ezopovski“ i u strahu da on padne žbirima u ruke. Ima u tom dnevniku i proturječnih ocjena – očito je na to utjecalo i trenutno Tuđmanovo duševno stanje, ali i njegova prosudba povoda za dnevničke ocjene tih ljudi što su na određeni način obilježili njegov život.
Kad je u povodu Titove smrti zagrebački „Vjesnik“ prenio Krležin panegirik tiskan u „Vojnome delu“ (zaboravljamo, naime, da je demokratu, humanistu i mirotvorcu Miroslavu Krleži jako imponiralo da njega, civila, na Mirogoj odvezu na lafetu JNA i pokopaju po jugoslavenskome vojnom protokolu!), Tuđman se u svom dnevniku 25. svibnja 1980. osvrnuo na taj Krležin „panegirik s jednom intelektualnom zadrškom“.
Krleža je, naime, zapisao: „Ako je pojava jugoslavenske države jedini relativno mudar oblik za garanciju suvereniteta i političke nezavisnosti svih naroda, a prema tome i jedini logičan garant mira u jugoistočnoj europskoj zoni, onda su specifični napori Titovi, izvršeni za trajanja svih kriza i peripetija poratnog perioda do danas, u interesu održanja svjetskog mira, isto tako historijski pozitivni“, pa je Tuđman reagirao nedvosmisleno: „Ako?! A što je s hrvatskim narodom, druže Krleža?!?“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 2, str. 65.-66.)
Njemu je, za razliku od Krleže, sloboda Hrvata i Hrvatska očito bila ispred „relativno mudrih oblika za garanciju suvereniteta“, „mira u jugoistočnoj europskoj zoni“ i „održanja svjetskog mira“. A četiri godine ranije, ovako je 1. veljače 1976. sažeo središnju temu glavnoga zagrebačkoga dnevnog lista:
„’Vjesnik’ donosi razgovor Dare Janeković s Titom, što ga je vodila u tri navrata od 24. 12. prošle godine do prošlog tjedna: – liberalizam i tzv. federalizam pogodovali su pojavi nacionalizma; – u Hrvatskoj je vodstvo sve dublje padalo u blato nacionalizma; raspirivalo najopasnije nacionalističke i šovinističke tendencije i time rušilo jednu od najvećih tekovina revolucije: bratstvo i jedinstvo naših naroda… I u tom smislu o svemu i svačemu, do dječjih vrtića. Govore da to ima značenje političke oporuke.“
I odmah slijedi Tuđmanov jetki komentar: „Dosljedno 1902. (1912.!) – 1937. – 1971. – 1976. Nisam vjerovao, ali sam se ipak u podsvijesti želio nadati da bi na kraju ipak mogla progovoriti neka trunka hrvatske političke svijesti… Uzalud…“ (F. Tuđman, Osobni dnevnik, sv. 1, str. 240.)
Nije teško pročitati i shvatiti što pisac dnevnika hoće kazati: u svakom trenutku Titove političke karijere, šefa KPJ i poglavara Jugoslavije obilježava jugoslavenstvo: 1912. kad pristupa socijaldemokratima; 1937. kad dolazi na čelo KPJ; 1971. kad slama Hrvatsko proljeće i 1976. kad razgovara s Darom Janeković. U toj osudi Titova jugoslavenstva – osudi koju je u praktičnoj politici iz taktičkih razloga kamuflirao u fraze o „ljevici“ i „antifašizmu“, i u tom tužnom nabrajanju Tuđman je izostavio 1941., godinu koja – kao što ćemo vidjeti – očito žulja i njegovu savjest. No, samo površan čitač ne će uočiti da je ocijenio i Tita 1941. godine, jer: zar 1976. ne priznaje kako se uzalud nadao da bi barem pred kraj njegova, Titova života, iz njega mogla progovoriti hrvatska politička svijest. Nije ju vidio ni tada niti ikad ranije, pa ni 1941.
Govoreći o istoj temi, Krleža je, dakako, bio izravniji, jer mu je i pred smrt bila bliža titovska nego hrvatska interpretacija te godine, pa je Čengiću u mikrofon kazao: „Komunisti u Hrvatskoj, u vrijeme za njih najbolje konjunkture, imali su svega nekoliko poslaničkih mandata – Hrvati u politici KPJ u zemlji u kojoj djeluju. I jedino što je ta Partija tih godina imala bio je Josip Broz, a on je otišao u Jugoslavene. Da, da, otišao je u Jugoslavene i vodio je jugoslavensku politiku. A svi su i prije njega vodili jugoslavensku politiku, jer u aksiome jugoslavenstva nikad nitko nije sumnjao.“ (E. ČENGIĆ, S Krležom iz dana u dan, knj. 4, str. 301.) Točna je ta ocjena, ali je, eto, polako došlo vrijeme da Tuđman posumnja i u nju i u svoje mladenačko marksističko jugoslavenstvo… (nastavit će se)