Kad je u siječnju 1972. uhićen i pritvoren, Tuđman je u zagrebačkoj Petrinjskoj 18 počeo voditi dnevnik. Iza rešetaka je, naravno, morao računati s time da te njegove bilješke mogu u svakom trenutku pasti režimu u ruke, ali to jamačno nije bio jedini razlog da on u njima na bezbroj mjesta i dalje ističe svoju privrženost „Revoluciji“ i „Titovoj Jugoslaviji“, štoviše – osjeća se posebno povrijeđenim što je utamničen usprkos tomu što mu je otac bio član ZAVNOH-a odnosno AVNOJ-a i Ustavotvorne skupštine NR Hrvatske, a on sam general „pobjedničke Jugoslavenske armije“.
No, jugoslavenski federalist Franjo Tuđman postupno se i nezaustavljivo preobražava u hrvatskog nacionalista, pa kad piše o temi kojom je Partiji već ranije bio stao na žulj, dakle – o banovini Hrvatskoj i sporazumu Cvetković-Maček (1939.), on 12. veljače 1972. bilježi kakav je bio odjek tih događaja: „Sveopći otpor provedbi sporazuma, ali je Banovina Hrvatska razmjerno brzo uspostavila svoju vlast i u roku od nekoliko mjeseci izvršila temeljite promjene u sveukupnoj upravi. Za uvjete koji su tada vladali – početak Drugog svjetskog rata – učinjeno je mnogo u kratkom roku, ali ne i dosta. Hrvatski narod tražio je i htio više.“ (F. Tuđman, Petrinjska 18, str. 124.) Upamtimo: Hrvatski narod tražio je i htio više.
Četiri dana kasnije Tuđman nastavlja: „Godine 1939. Maček je vjerovao ne samo u mogućnost nego i u nužnost hrvatsko-srpskog sporazuma u obostranom interesu. Mislio je, prvo, da u Srbiji raste svijest da bez zadovoljenja Hrvatske ne može biti ni Jugoslavije, i drugo, da se i samostalnost Hrvatske može postići u okviru Jugoslavije. Štoviše, da se ta zajednica može proširiti i na Bugarsku.
Prema tome, vodstvo HSS-a bilo je za Jugoslaviju, ako se u njoj osiguraju interesi hrvatskog naroda, a protiv nje ako se hrvatski zahtjevi ne ispunjavaju. To je dalo jasno do znanja i domaćoj i međunarodnoj javnosti. U Srbiji nije bilo političke glave koja bi mogla zamisliti stvarno federaliziranu državu. Državne financije Kraljevine Jugoslavije, osobito 1939.–1941. bijahu preopterećene izdacima za vojsku.
Budući da je Banovina Hrvatska bila samo djelomično rješenje hrvatskog pitanja, jasno da su jačale separatističke tendencije. Povijesna zakonitost svuda u svijetu.“ (F. Tuđman, Petrinjska 18, str. 139./143.) Vidjet ćemo kako se je, prema njegovu mišljenju, „s pola otvorenosti, dobrim dijelom ezopovski“, ta „povijesna zakonitost“ ostvarila u hrvatskom slučaju.
Kao što je spomenuto, u Tuđmanovim historiografskim i političkim razmišljanjima banovina Hrvatska imala je važno mjesto. (Kao i većina autora, on je riječ „banovina“ pisao velikim početnim slovom, premda je ona u svim službenim dokumentima, pa tako i u Uredbi kojom je u kolovozu 1939. proglašena, dosljedno – i neslučajno – pisana kao „banovina Hrvatska“, dakle – malim početnim slovom.)
Znao je Tuđman vrlo dobro, da je ona stvorena u interesu očuvanja Jugoslavija, kao rezultanta hrvatske težnje za državnošću s jedne, te međunarodnih (zapadnih) pritisaka na Beograd s druge strane, s ciljem da se Jugoslaviju stabilizira i učvrsti te time učini otpornijom pred Hitlerovim političkim i gospodarskim zahtjevima. Znao je on i to da banovina Hrvatska predstavlja ustavnopravni provizorij koji je tek trebala potvrditi Narodna skupština čije je sazivanje na formalnopravnoj razini zapravo učinjeno nemogućim, a znao je, napokon, i to da je stupanj hrvatske autonomije uspostavljen 1939. u obliku banovine Hrvatske bio mutatis mutandis niži od onoga koji smo imali Hrvatsko-ugarskom nagodbom iz 1848.
Na koncu, imao je 1939. već dovoljno godina da i vlastitim očima i iz iskustva svog oca kao istaknutoga lokalnog dužnosnika HSS-a, promatra kako se uspostavi banovine Hrvatske, svatko iz svojih razloga, protive hrvatski nacionalisti (ustaše) i komunisti, i kako je dobar dio srpstva ustao protiv nje, posežući za krilaticama koje su navlas iste onima što smo ih slušali 1990./91. I tada se, u sklopu akcije „Srbi na okup!“, odbijalo prihvatiti da tzv. srpski kotari uđu u sastav banovine Hrvatske, i tada se zveckalo oružjem i prijetilo ratom.
Nisu, dakle, to zveckanje oružjem i ratne prijetnje posljedica ustaške vladavine i ustaških nasilja, nego su bile izraz jasnog otpora protiv svake, čak i poluautonomne hrvatske jedinice u sastavu Jugoslavije. A kad je Hrvatska odlučila postati neovisnom, onda su se te prijetnje obistinile, pa je nakon otprilike tri tisuće Hrvata i Muslimana pobijenih u mirnodopskom razdoblju (1918.-1941.), u Travanjskom ratu 1941. pobijeno još oko tri stotine Hrvata, većina njih prije nego što su pale prve srpske žrtve. U školama to nismo učili, jer – zna se: Hrvati su „genocidni“ i oni ubijaju bez razloga i povoda…
A usprkos svim prigovorima koji su banovini Hrvatskoj upućivani i s hrvatske nacionalističke i s jugoslavenske komunističke strane, Tuđman je tu autnomnu jedinicu u sastavu Kraljevine Jugoslavije „uvrstio“ u svoj tekst ustavne preambule, svjestan da je ona, bez obzira na sve nedostatke, izraz povijesnih težnji hrvatskog naroda da ima vlastitu državu. (I ako se smijemo ovdje upustiti u jednu digresiju, zanimljivo je da banovina Hrvatska – koja je uključivala znatne, Hrvatima katolicima nastanjene dijelove BiH – ne smeta tzv. antifašistima kojima smeta npr. Thompsonovo spominjanje Herceg-Bosne. Polupismena čeljad ne zna, naime, da Herceg-Bosna nije samo oblik obrambenoga, vojno-političkog organiziranja Hrvata početkom 1990-ih, nego i vrlo česti, skoro uobičajeni, višestoljetni naziv za BiH.)
Vratimo se banovini Hrvatskoj kao entitetu koji je prema Tuđmanu bio izraz hrvatske težnje za državnošću, doduše vrlo ograničen, ali onakav kakav je, prema njegovoj ocjeni, tada bilo moguće postići. Ovdje, naime, ne raspravljamo o točnosti njegovih historiografskih ocjena, nego ih samo konstatiramo. A iz svoga redarstvenog dosjea on je prepisao jednu bilješku iz ljeta 1971., koju je kasnije priređivač njegova dnevnika iz Petrinjske, mr. Ivan Bekavac, unio na str. 155. te knjige. Prema toj bilješci, ovako Tuđman opisuje prilike u komunističkoj Hrvatskoj te ih uspoređuje s događajima i procesima u Drugome svjetskom ratu:
„Prilikom spomenutog kontakta Tuđman ističe da se vrši sistematsko iseljavanje Hrvata i po režimu organizirano. U Hrvatskoj vlada vojno-policijski aparat, pretežno sastavljen od Srba; to označuje kao razlog iseljavanja Hrvata, jer narod u takvom aparatu ne vidi svoju, nego tuđu vlast.“ I dalje, na istome mjestu: „Prema Tuđmanu, HSS je učinio veliku pogrešku što nije proglasio NDH u vrijeme puča u Beogradu, što je do 1943. vodio politiku na strani Njemačke, a onda se okrenuo na stranu saveznika. Smatra da nije bilo sve negativno u NDH…“ Potom on svojemu sugovorniku (čije je ime i prezime također navedeno, ali ga ovdje označujemo samo inicijalom M.) objašnjava svoj politički program:
„U cilju oslobađanja Hrvatske imperativ je okupiti sve lijeve i desne strane. Tuđman smatra da je sada trenutak za stvaranje konfederativnog uređenja, a kasnije za istupanje iz te konfederacije i proglašenje samostalne države. Prema Tuđmanu je CKH (Centralni komitet KP Hrvatske) u toku rata bio na (jugoslavenskim) unitarističkim pozicijama. Hebrang je, prema Tuđmanu, ubijen, zato što je Hrvat, a ne što je bio izdajnik. (…) Dalje je Tuđman posebno naglasio M.-u da među emigracijom treba vršiti propagandu za povratak u domovinu, kako bi nastavili borbu za slobodu Hrvatske.“
Ne znam je li Tuđman u lipnju 1971. doista kazao sve što u toj policijskoj bilješci stoji, ali ako ju je on sam prepisao i unio u svoju knjigu, odnosno u rukopis svog dnevnika, pa se pritom od toga nije ogradio, znači li to da se je tih ocjena sramio ili se je njima na neki način ponosio, svakako želeći da one ostanu upamćene? Podsjetimo, radi se o ocjenama: prvo, da je Maček pogriješio što nije proglasio neovisnu hrvatsku državu, pa makar u dosluhu s Nijemcima; drugo, da u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj „nije bilo sve negativno“; i treće, da je centralni komitet ovdašnje („hrvatske“) filijale KP Jugoslavije također zastupao jugoslavenski unitarizam.
Za one koji su slabije upućeni, napominjem: dokumenti apsolutno nepobitno pokazuju da su baš taj centralni komitet KPJ i baš ta i takva njegova filijala u Hrvatskoj donijeli odluku o osnivanju ZAVNOH-a, izabrali njegove članove i diktirali njegove dokumente. Pa ipak ih 1990. eto u ustavnoj preambuli! A nagradno pitanje glasi: ako je Tuđman mislio da su i CK KPJ i CK KPH zastupali jugoslavenski (čak: unitaristički!) program – što je ponavljao, primjerice, i Miroslav Krleža – je li on doista intimno smatrao Josipa Broza hrvatskim ili jugoslavenskim političarom (ili se je pozitivnim ocjenama o njemu samo borio za vlastitu bolju prošlost)? Točne odgovore bogato nagrađujemo. (Nastavit će se)