FRANJO TUĐMAN I HRVATSKA U DRUGOME SVJETSKOM RATU (1) – Društvene su mreže zgodne za razmetanje jeftinim frazama i doskočicama, ali nisu osobito prikladne za argumentirane rasprave o ozbiljnim temama. Zato je na njima moguće samo ovlaš pokazati da je odnos prvog predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđmana, nekadašnjega jugoslavenskoga komunista i generala Jugoslavenske armije čijega je oca Stjepana Komunistička partija Jugoslavije smatrala dostojnim članstva u tzv. ZAVNOH-u, prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio puno slojevitiji nego što to hoće kazati oni koji tendenciozno čitaju preambulu Ustava Republike Hrvatske, dakle – pravno neobvezujući dio tog dokumenta koji je nastao u sasvim konkretnim okolnostima, u vrijeme kad je hrvatska borba za osamostaljenje – zahvaljujući crnim legendama i izmišljotinama o 700.000 jasenovačkih žrtava koje su skrojili i održavali tzv. hrvatski antifašisti – onemogućavana optužbama o tobožnjoj genocidnosti hrvatskog naroda i o njegovim tobože trajnim simpatijama za fašizam.
U kontekstu te rasprave treba imati na umu barem tri stvari. Prvo, točno onako kako nas od 1941. do danas napadaju zbog tobožnjeg filofašizma, tako su nas 1918.–1941. optuživali za filokomunizam, jer – razlozi i meta uvijek su isti, mijenja se samo instrument. Meta je uvijek bila Hrvatska, a instrument je optužba najprije za komunizam, kasnije za fašizam, u oba slučaja lažno. Drugo, samo budale mogu tvrditi da je protuustavno i kažnjivo zalagati se za promjenu Ustava (pa i ustavne preambule), jer Ustav nije Sveto pismo nego pravni akt podložan promjenama, slijedom čega je i „Tuđmanov ustav“ iz 1990. do danas doživio točno deset izmjena i dopuna. I treće, Tuđmanovi historiografsko-politički pogledi nisu trajna, konačna i neopoziva mjera svih stvari, nego im važnost daje činjenica da je on bio prvi demokratski izabrani predsjednik Republike Hrvatske i da je predvodio borbu za osamostaljenje i međunarodno priznanje hrvatske države.
Tuđmanovoj bi taštini jamačno godilo da čuje kako njegove historiografsko-političke teze iz ustavne preambule te njegove taktičke korake (primjer: HOS) danas odobravaju i hvale te kao svojevrsni štit jugoslavenskog „antifašizma“ ističu upravo oni krugovi koji su se sve do jučer, nazivajući ga pukim kompilatorom i plagijatorom, podrugljivo izražavali o njegovim povjesničarskim kvalitetama i koji su, poput Jelene Lovrić, Žarka Puhovskog, Vesne Pusić i njima sličnih „ujdijevaca“ – kao zaljubljenici u komunističku Jugoslaviju, Jugoslaveni po nacionalnom opredjeljenju, a nekad i kao ideolozi integralnog jugoslavenstva – Tuđmanov politički program i njegovu stranku 1989./90. nazivali „strankom opasnih namjera“ te pozivali JNA da odmah intervenira i „pohapsi Tuđmanove ustaše“.
Zato i oni, kao i njihovi protunošci – nekad zbog neupućenosti, a nekad zbog manipulacije – nikad ne spominju one drugačije Tuđmanove ocjene Nezavisne Države Hrvatske, ocjene koje u pitanje dovode njegovu lojalnost mladenačkim (jugoslavensko-komunističkim) idealima, a bacaju jasnije svjetlo i na ustavnu preambulu koja je bila prvenstveno politički, a ne historiografski čin. Kao takvu su ju već ujesen 1990. kritizirali iskusniji i dalekovidniji, ali – plaćajući danak ucjenama tzv. međunarodne zajednice, Tuđman se je borio i za vlastitu bolju prošlost.
U nekoliko „nastavaka“ podsjetit ćemo na te njegove drugačije ocjene aktera i događaja na hrvatskoj političkoj pozornici 1941.–1945. godine. Neke od njih potječu iz Tuđmanova osobnog dnevnika. Vodio ga je nepuna dva desetljeća (1972.-1989.), a objavljeni su 2003. („Petrinjska 18. Zatvorski dnevnik iz 1972.“. Priredio Ivan Bekavac, Naklada Pavičić, Zagreb) odnosno 2011. („Osobni dnevnik 1973.-1989.“. Priredila Ankica Tuđman, Večernji list, Zagreb). Napominjemo pritom, da Tuđmanove dnevničke zapise treba čitati imajući na umu da je on dobro znao kako se u komunističkoj Jugoslaviji odlazi u zatvor i zbog zaplijenjenih dnevničkih bilježaka koje su imale ostati neobjavljene, sasvim privatne.
Zato je i sam, u vlastiti dnevnik unio nedvosmisleno priznanje: „Sve ove dnevničke bilješke pisane (su) samo s pola otvorenosti, dobrim dijelom ezopovski…“ Upamtimo to. Jer tako je, „samo s pola otvorenosti“, budući pisac ustavne preambule u svoj Osobni dnevnik, knji. I., str. 196. zapisao 7. rujna 1978. sljedeće: „Listanje literature ponovno me podsjetilo na činjenicu: u svjetskoj si povijesti prisutan samo kao samostalan čimbenik. Npr. u ‘Dtv-Atlas zur Weltgeschichte. Karten und chronologischer Abriss’ (1-2, München, 1964.-1966.). Hrvatska se na zemljopisnim kartama pojavljuje kao samostalna srednjovjekovna država, a onda tek kao Jelačićeva Hrvatska 1848. i kao posebna država u II SR (svjetskom ratu).“
Kao posebna država, a ne kao jugoslavenska republika predvođena „zemaljskom“ ekspoziturom KP Jugoslavije, takozvanim ZAVNOH-om! Nije li, dakle, Tuđman nešto drugačije i „samo s pola otvorenosti“ pisao u (intimnom) dnevniku iz 1978., nego u (javnoj) preambuli iz 1990. godine? (nastavit će se)
Objavljeno: